Kad ga je u proljeće 1993. zajednički poznanik doveo u redakciju, činilo mi se da preda mnom stoji mitološko biće...

U moj je život Ervin Rustemagić ušao s najlonskom kesom u ruci. Čim se u proljeće 1993. iskrcao iz vojnog transportera koji je držao "prugu" između Sarajeva i Splita, pa za uspomenu rijetkim putnicima udarao šeretski žig "Maybe Airlines", zajednički ga je znanac doveo u redakciju "Nedjeljne Dalmacije". Meni, zanesenjaku u stripove, činilo se kao da je preda mnom stao Mandrak ili Fantom, mitološko biće koje je iskoračilo sa stranica novina i sad mi pruža ruku.

Kad je 1971. izašao prvi broj "Strip arta", imao sam sedam godina. Već tada živio sam u dva svijeta, pretežno dosadnoj stvarnosti i uzbudljivom crno-bijelom univerzumu u kojemu je sve bilo moguće. Ervinu je bilo devetnaest. Netko bi mogao reći da je bio apsolutno, neporecivo i beznadno premlad da bi se zakitio titulom...