Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, u organizaciji Društva arhitekata Zadra, održat će danas predavanje u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u Kneževoj palači u Zadru. Naslov je predavanja "Od automobila do etera: transformacija poslovnih prostora u kući Schmutzer u Račkoga 10 - prema projektu arhitektice Maje Tedeschi za radio Yammat". Taj rad nažalost preminule arhitektice struka je izuzetno hvalila, a podsjetimo da smo ga i mi uvrstili među najvažnije projekte 2024. godine na polju arhitekture. Uz ovaj rad, Antonija Mlikota istražila je i povijest prostora.
Poslovni prostori u prizemlju kuće Schmutzer nose slojevitu povijest transformacija. Izvorno zamišljeni kao prostor za prodaju automobila, tijekom vremena su doživjeli niz prilagodbi, što je bilo moguće zahvaljujući njihovim modernističkim konstruktivnim svojstvima - velikom, otvorenom tlocrtnom rješenju s tek nekoliko nosivih elemenata koji se protežu kroz prizemlje, od ulice do stražnjeg dvorišta. Upravo ta prostorna fleksibilnost omogućila je novu interpretaciju prostora i njegovu prilagodbu suvremenim potrebama radijskog medija.
Projekt uređenja prostora za radio Yammat, prema projektu Maje Tedeschi, uz suradnju Ivane Ivin i Antonija Bilića (Studio 180), temelji se na ideji stvaranja "vizualnog radija" - prostora koji javnosti otvara ono što je inače skriveno: proces nastajanja radijskog programa. Konceptualno, interijer je zamišljen kao unutrašnjost drvenog glazbenog instrumenta ili glazbene kutije, čija se jedna strana "otvara" prema gradu i prolaznicima omogućuje izravan pogled u rad radija.
O svemu smo razgovarale.
O samoj zgradi rekli ste sljedeće: zgrada nije pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, ali je dio povijesne urbane cjeline grada Zagreba te se nalazi unutar Zone A konzervatorske zaštite. Ne bih rekla da je išta do sada bilo poznato o kući Schmutzer u Ulici Franje Račkog, gdje je sada radio Yammat. Koja je povijest ove kuće, tko je arhitekt, kada je podignuta, zašto se zove Schmutzer?
Građevinska dozvola za zgradu izdana je u lipnju 1921. godine, a prvotni investitor bilo je Jugoslavensko dioničko društvo za šumsko gospodarstvo i industriju. Prema tadašnjim planovima trebala se sagraditi trokatna stambena zgrada s poslovnim prostorima u prizemlju, prema projektu arhitektonskog ureda Till i Šimić. Sačuvan je i nacrt prizemne zgrade iz 1922. godine, čija je gradnja planirana u dvorištu. Gradnja, međutim, započinje tek 1923. godine, kada projekt preuzima novi investitor, Karl Schmutzer, i provodi ga prema izmijenjenim rješenjima. Ti izmijenjeni nacrti danas nisu sačuvani, što potvrđuju podaci Gradskog zavoda za zaštitu spomenika u Zagrebu. Posebnu zanimljivost predstavlja prizemlje zgrade, koje je za novog vlasnika preuređeno u prodajni salon automobila. Zbog takve namjene prostor je oblikovan kao gotovo potpuno otvoren, sveden na nekoliko nosivih stupova, što ga čini jednim od ranih primjera modernog poslovnog prostora u gradskoj arhitekturi tog međuratnog razdoblja.
Nekad je ovdje bila banka, dolje se nalazi trezor, to je u projektiranju zanimljivo iskorišteno?
Jedan od zanimljivijih aspekata projekta arhitektice Maje Tedeschi i njezina tima iz Studija 180 jest način na koji su iskoristili činjenicu da se u zgradi nekada nalazila banka, s očuvanim trezorom u podrumskom dijelu poslovnog prostora koji adaptiraju za nove, radijske potrebe. Budući da je trezor zbog svoje masivne konstrukcije bio prezahtjevan za uklanjanje, odlučeno je da se ne ruši, nego kreativno uključi u novi koncept prostora.Tako je nekadašnji trezor pretvoren u mali studio, oblikovan u upečatljivoj crno-bijeloj estetici s motivom točkica. Umjesto da predstavlja ograničenje, postojeća struktura postaje jedan od upečatljivijih elemenata interijera, primjer kako se naslijeđena arhitektura može promišljeno i suvremeno reinterpretirati, u ovom slučaju trezor banke u novoj namjeni prostora Yammat FM-a.
Često, kažete, prolazite ovim dijelom grada. Kako vam se čini da prolaznici reagiraju na arhitekturu Yammata?
Često prolazim ovim dijelom grada i čini mi se da je Yammat uvelike promijenio dinamiku svakodnevice u toj ulici. Prostor je vidljivo oživio ulicu - ljudi zastaju, zadržavaju se ispred izloga, a ponekad čak i zaplešu ako se unutra održava koncert. Ulica koja je nekoć bila tiha i dosadna, danas ima jasnu urbanu vibru, dodatno pojačanu kafićem koji se nadovezuje na radijski prostor. Istina, zvuk se rijetko izlijeva na ulicu, ponajprije zbog stanara na gornjim katovima, no u posebnim prilikama, poput koncerata, glazba se pusti decentno, tek toliko da i publika izvana može sudjelovati i uživati, promatrajući događanja s ulice.
Mislim da su ljudi po prirodi znatiželjni, osobito kada je riječ o radu radija - jer glasove inače čujemo, ali one koji stoje iza njih ne vidimo. Ovdje je to drugačije: Yammat omogućuje da se radijski proces i vidi i čuje, barem djelomično. Dva prednja studija otvorena su prema ulici i jasno komuniciraju s prolaznicima. Istodobno, važno je da prostor nije u potpunosti izložen. Radni prostori, kao i zone za stanke, druženje i opuštanje, povučeni su izvan pogleda s ulice. Time se zadržava potrebna razina privatnosti i mira za rad, što je ključno za svakodnevno funkcioniranje Yammatova "plemena", ali i za ravnotežu između javnog i poslovnog u urbanom okruženju.
Kako se osjećaju oni koji ovdje rade?
Zaposlenici kažu da im je prostor zaista divan. Prijašnji studiji bili su često bez dnevnog svjetla, pa nisu mogli pratiti je li vani sunce ili kiša. Sada uživaju u promatranju vremenski mijena, dnevnom svjetlu i pogledu na ulicu. Istovremeno, i oni promatraju prolaznike i sve što se događa ispred studija, pa znaju prenijeti u eter aktualne događaje, poput automobila koji gori ili drugih neobičnih situacija, stvarajući neposredan osjećaj povezanosti radija s gradom i ljudima. Yammat tako uspijeva, preko arhitekture, spojiti privatno i javno, unutarnje i vanjsko, te svojim radom i arhitekturom oživjeti cijelu ulicu, pretvarajući je u prostor živahne urbane interakcije.
Je li riječ o jednoj od najboljih prenamjena u prostoru, što biste rekli?
Po meni, da - riječ je o jednoj od najboljih primjera revitalizacije nekog poslovnog prostora u gradu, posebno zato što je riječ o zgradi koja je dio povijesne urbane cjeline grada Zagreba te se nalazi unutar Zone A konzervatorske zaštite. Revitalizirati prostor za potpuno nove svrhe uvijek je izazovno, a ovdje je dodatno zahtjevno zbog specifičnih radijskih potreba. Ovaj je prostor kroz vrijeme imao razne funkcije: od prodajnog salona, banke, trgovine kožom i cipela, pa sve do prodaje motocikala i drugih djelatnosti. Svaka od tih faza ostavila je trag u arhitekturi poslovnih prostora u prizemlju, a danas je, zahvaljujući promišljenom radu arhitektice Maje Tedeschi i njezina tima, prostor pretvoren u suvremeni radijski prostor koji i dalje čuva svoju povijesnu priču, poštuje zadane arhitektonske okvire i posve zadovoljava sve funkcionalne zahtjeve nove namjene korištenja tih prostora. Riječ je zapravo o dva fizički razdvojena poslovna prostora - jedan manji i jedan znatno veći s podrumskim dijelom. Ta dva prostora odvojena su ulaznim haustorom zgrade, što je zadatak arhitektici Maji Tedeschi i njezinu timu učinilo još izazovnijim. Upravo ta složenost prostora zahtijevala je kreativna rješenja kako bi se različite funkcije povezale u koherentan i suvremen radijski prostor. Veći volumen prostora namijenjen je uredima redakcije i marketinga, zajedničkom prostoru za boravak i koordinaciju emitiranja, središnjoj tribini te glavnom studiju - Studiji 1 otvorenom prema javnom prostoru. Projekt je prostorno koncipiran "obrnuto" - s naglaskom na kontinuirani strop koji objedinjuje prostor, dok se svi programski sadržaji organiziraju ispod njega, bez njegova presijecanja. Interijer, oblikovan u drvenim oblogama, ne samo da stvara toplinu i vizualnu povezanost, već je i akustički precizno proračunat, u suradnji s profesorima akustike s FER-a, kako bi svaki kutak prostora pružao optimalnu kvalitetu zvuka. Posebno je važno da nasuprot glatkoj staklenoj površini izloga stoji izlomljena površina - centralna tribina s policama za vinile unutar stepenica, koja funkcionira kao leđa Studija 1 i istovremeno kao vizualna kulisa prolaznicima. Gornje plohe stubišta predviđene su za sjedenje, gdje se mogu smjestiti gosti i publika tijekom koncerata, dok same velike stube zapravo služe kao police za smještaj kolekcije vinilnih ploča. Zahvaljujući vidljivim vinilima i mogućnosti sjedenja, prostor zrači opuštenošću i ljetnim ugođajem, "oživljavajući" ga čak i kada u studiju nema ljudi i kada se ne emitira radioemisija. Uz centralnu tribinu smještene su drvene stepenice koje vode na galeriju, gdje se nalaze radni prostori za novinare i sobe za produkciju. S druge strane, iste takve stepenice se spuštaju po leđima tribine u prostor za sjedenje. Uz studijski prostore, staklenim stijenkama je stvoren koridor koji povezuje stražnji dio tribine s ulicom, omogućujući nesmetan ulazak i izlazak zaposlenika i gostiju bez ometanja rada u studiju. Istovremeno, s druge strane, drvene stepenice uz centralnu tribinu omogućuju brz i nenametljiv pristup stražnjim prostorima iz studija. Forma i funkcija u ovom prostoru savršeno se prate. U manjem poslovnom prostoru, smještenom lijevo od ulaza u zgradu, nalazi se Studio Alen Balen, nazvan prema preminulom osnivaču radija Yammat. U tom dijelu smješten je i prostor coffee shopa, kao i još jedan studio u stražnjem dijelu. Uz ova tri studija, u podrumu se nalazi dodatni studio smješten u dijelu nekadašnjeg trezora banke, koji je koristio taj prostor.
Nažalost pokojna Maja Tedeschi rekla je mojoj kolegici: "Prostorom su dominirali veliki izlozi, koji su se isprva činili kao hendikep i smetnja za način funkcioniranja radija. No ubrzo sam taj nedostatak pretvorila u priliku tako što sam zamislila da inače isključivo zvučni radijski program pretvorim u živu sliku. Došla sam na ideju da napravim projekt vizualnog radija." Vidite li to u projektu, slažete li se?
Apsolutno se slažem - mislim da je cilj postignut. Prostor uspješno spaja funkcionalnost i estetiku, istovremeno nudeći opuštenu atmosferu i vizualni užitak za publiku, zaposlenike i prolaznike.
Cijeli interijer, oblikovan u toplim drvenim oblogama, imitirajući unutrašnjosti instrumenta - prostora koji istodobno proizvodi zvuk, sliku, nadopunjuje energiju grada i vizualnu dinamiku ulice. Projekt uređenja prostora za radio Yammat, prema projektu Maje Tedeschi, uz suradnju Ivane Ivin i Antonia Bilića (Studio 180), temelji se na ideji stvaranja "vizualnog radija" - prostora koji javnosti otvara ono što je inače skriveno: proces nastajanja radijskog programa. Konceptualno, interijer je zamišljen kao unutrašnjost drvenog glazbenog instrumenta ili glazbene kutije, čija se jedna strana "otvara" prema gradu i prolaznicima omogućuje izravan pogled u rad radija.
Spajanjem audio i vizualnog iskustva, zadatak projekta bio je fragmentirati veliku praznu halu i u nju smjestiti sve funkcionalne cjeline potrebne za rad suvremenog radija. U manjem volumenu organizirana su dva studija, od kojih je jedan izravno orijentiran prema fasadi, kao i coffee-to-go punkt, mali prodajni objekt koji kavu izdaje kroz staklenu frontu prema ulici.
Prije taj prostor od 500 četvornih metara "nije imao nikakve uzbudljive ni upečatljive prostorne senzacije, bio je obična dosadna uredska hala". Želja joj je, rekla je pokojna Maja Tedeschi, bila stvoriti senzacije...
Nakon potresa, banka, kao i neke druge institucije, napustila je ovaj širi centar grada, a izlozi su prekriveni papirom. U manjem poslovnom prostoru neko se vrijeme nalazilo skladište za online trgovinu. Kada su krenuli s adaptacijom prostora, svi su s zanimanjem promatrali što će se tu dogoditi - očekivali su još jedan restoran ili kafić u nizu, eventualno luksuznu trgovinu. Radio Yammat je, zaista, bio ugodno iznenađenje.
Može li se usporediti s nekim drugim njezinim projektom?
Nažalost, Maja Tedeschi je prerano otišla. Promatrajući njezina ostvarena djela, a njezin opus nije bio velik, imam dojam da je njezina kreativnost tek bila u zamahu. Osim projekta Yammata, njezin projekt uređenja obiteljske vile u Visokoj ulici u iznimno važnom povijesnom dijelu Zagreba, u kojoj je živjela s obitelj, zaista je vrijedan pažnje. Riječ je o jednoj od uspješnijih adaptacija pojedinačnog kulturnog dobra, pri čemu je obnova morala poštovati stroge konzervatorske smjernice. Ipak, kroz projekti je poštujući stroge konzervatorska zahtjeve ipak uspjela izboriti dovoljno slobode da oblikuje prostor prema vlastitim potrebama, vizijama i željenom dizajnu. Odgovoriti na te izazove nije bilo lako, ali rezultat pokazuje iznimnu vještinu i osjetljivost prema povijesnoj i arhitektonskoj vrijednosti. Taj projekt zaslužuje posebnu pozornost naše struke i svakako mu treba posvetiti više prostora u nekim budućim raspravama i osvrtima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....