StoryEditor
DORA BUDOR

TAJNA RIJEČKE CRVENE KUĆE Najveći izazov bio je pred restauratorima da dopuste intervenciju na fasadi

Intervencija je dio izložbe Davida Maljkovića „S kolekcijom” i da se ne radi o nikakvoj referenci na crvenu prošlost grada na Rječini, o kojoj se posljednjih dana naveliko raspravljalo, potvrđuje sama umjetnica u razgovoru za Jutarnji list
 Matija Djanješić / CROPIX

Kada je za vikend otvorenja Rijeke EPK fasada riječkog MMSU osvanula u žarko crvenoj boji, mnogi prolaznici Krešimirove ulice zastajali su kako bi se fotografirali ispred nove “crvene kuće”.

Mnogi i ne znajući da je to umjetnički rad, privremena intervencija, dok muzej ne dobije i svoje novo, obnovljeno pročelje, iza kojeg stoji mlada zagrebačka umjetnica s njujorškom adresom Dora Budor. Intervencija je dio izložbe Davida Maljkovića “S kolekcijom”, a da se ne radi ni o kakvoj referenci na crvenu prošlost grada na Rječini, o kojoj se tih dana naveliko raspravljalo, potvrđuje sama umjetnica u razgovoru za Jutarnji list u kojem je pojasnila svoju ideju:

Srđan Vrančić / CROPIX
Dora Budor
 

Prvi put u Meksiku

“Riječ je o crvenom monokromu na tijelu nekretnine koja čeka obnovu. Sve na pročelju zgrade, uključujući infrastrukturalne elemente, jedinice za klima uređaje i prozore, jednako je prekiveno jarko crvenom sjajnom bojom. S postavljanjem rada u kontekst određenog mjesta monokrom postaje kronotop, gdje se apstrakcijom postiže ‘anambijent’”, objašnjava Dora Budor. “’Anambijent’, ili na njemačkom Befindlichkeit, termin je za vrstu atmosfere u prostoru koja konsekventno pruža određeni osjećaj, raspoloženje. Intervencija utjelovljuje potencijal narativa bez radnje, dodajući sloj fikcije izložbi postavljenoj u zgradi.”

Svoj crveni monokrom prvi je put izvela prije dvije godine u Meksiku u sklopu izložbe “Casa Tomada”, čija je autorica neovisna kustosica Anna Goetz. Taj site-specific rad izveden je na pročelju privremeno praznog stambenog kompleksa u rezidencijalnoj četvrti, (vecinidad), u kojoj živi srednja klasa i koja je vrlo lokalno orijentirana, a sam izložbeni koncept kustosice temeljio se na dva književna izvora, romanu “Remainder” (2006.) Toma McCarthya i kratkoj priči “Casa Tomada” (1946.) Julia Cortázara po kojoj je izložba i dobila ime. “U oba slučaja radnja se događa u privatnoj kući, koja je protagonistima poslužila kao struktura pomoću koje mogu razumjeti, kontrolirati i konstruirati svoju svakodnevnu stvarnost, ali u oba slučaja ta se struktura dovodi u pitanje, i prijeti joj moguće urušavanje jer progresivno postaje mjesto podvojenosti i jeze”, govori umjetnica o izložbi na kojoj je premijerno predstavila ovaj rad.

Matija Djanješić / CROPIX
 

Filmski okvir

Dora Budor bila je među 20-ak umjetnika s međunarodne scene koji su bili pozvani da na izložbi u meksičkom glavnom gradu sudjeluju s novim site-specific radovima. “Moj je rad nastao kao odgovor i na izložbeni koncept i na samo mjesto. Danas, to je kontekst predstojeće gentrifikacije, u kojem umjetnost može igrati ulogu, a povijesno to je prisutnost složene kolonijalne povijesti i povijest karmina, crvene boje, u Meksiku, koja se tamo od 16. stoljeća proizvodi od vrste ženki insekata cochineal, i zatim izvozi u Europu kako bi se njome bojali simboli političke, vjerske i građanske moći - kompletni interijeri, fini tekstil kao i portreti kraljeva i drugih članova kraljevskih obitelji. Ove teme poslužile su mi kao pozadina i inspiracija za intervenciju, koja je realizirana kroz filmski okvir. Također, ovaj je okvir uključivao promjenu semiotičkog odnosa prema mjestu i umetnuo sloj apstraktne naracije na izložbi”, ističe Dora Budor.

Prevođenje ovog djela u kontekst stare riječke tvornice šećera, a potom duhana i motora, predstavljao joj je veliki izazov. “David je znao za moj rad u Meksiku te me je pozvao, zajedno s Ivanom Meštrov, da ga pokažem u sklopu njegove izložbe, što je konceptualno imalo smisla. Uzbudljivo je bilo vidjeti ga u novom kontekstu.”

Umjetnica koja posljednjih godina živi u New Yorku, govoreći o novom riječkom kontekstu svog izvorno meksičkog rada, podsjeća na prošlost same lokacije, mjesta gdje je sada izveden, a to je Muzej moderne i suvremene umjetnosti koji se u jednu od zgrada bivšeg kompleksa Benčić uselio prije tri godine, 2017. i još uvijek je relativno novi stanovnik tog područja. “Pozvani uljez i na neki način nepoznat redovitim prolaznicima.”

Sama zgrada je iz 19. stoljeća te je restauratorima, kako otkriva autorica crvenog monokroma, bio izazov da uopće dopuste bilo kakve promjene na njoj, no samo je pročelje, napominje Budor, bilo u prilično lošem stanju, i planirano je za obnovu već neko vrijeme - što, kao što se obično događa, može potrajati puno duže od očekivanja.

“Moja intervencija u ovaj gradski prostor istodobno postavlja pitanje, ali se i nameće kao uljez te ostavlja prostor za interpretaciju povijesnih veza između određenih umjetničkih djela i kinematografije, koje je moguće preusmjeriti na novi način.”

Matija Djanješić / CROPIX
 

Nagrađivani dvojac 

Dora Budor rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je studirala arhitekturu i dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, nastavivši školovanje na Columbia University u New Yorku. Njezine početke na umjetničkoj sceni obilježila je suradnja s Majom Čule s kojom je činila nagrađivan dizajnerski dvojac. Danas stvara instalacije, skulpture i ambijente, kao “kompleksne sustave u kojima svaki element postoji u međuovisnosti s drugim” i iza nje su brojne skupne izložbe u prestižnim muzejima u SAD-u, Europi i Aziji, među ostalim u Whitney Museum of American Art, Louisiana Museum of Modern Art i Palais de Tokyo. Samostalno je izlagala u Kunsthalle Basel u Švicarskoj (2019.), galeriji 80WSE (2018.), Ramiken Crucible (2016.) i Swiss Institute (2015.) u New Yorku, a ove godine austrijski Kunsthaus Bregenz predstavit će njezinu dosad najveću izložbu.

Budor se u svojim radovima često referira na film, a konkretno u slučaju crvenog monokroma nadahnuće joj je bio Michelangelo Antonioni.

“Oduvijek sam bila veliki obožavatelj filmskih setova Michelangela Antonionija koje bi on uvelike izmijenio u svrhu promjene raspoloženja, postizanja ‘colore mentale’. Želio je ‘naslikati film kao što netko slika platno(...), i izmisliti nove odnose boje, a ne ograničavati se na tek fotografiranje prirodnih boja’. Otišao je toliko daleko u postizanju tog cilja, da je na primjer cijeli park Maryon u Londonu dao obojiti u zeleno za film ‘Blow up’, ili cijelu ulicu u bijelu i sivu da bi se bolje uklopila u njegovu viziju urbanog krajolika.”

Crveni monokrom inspiriran je, kaže umjetnica, najviše njegovim filmom “Crvena pustinja” u kojem redatelj koristi crvenu boju za isticanje elemenata infrastrukture i pojačavanje cijelih interijera, kao sredstvo za opisivanje “arhitekture tjeskobe”, veze crvene boje sa ženskom tjeskobom, neurozom glavnog lika, Monicom Vitti. Rečenicu koju u njemu izgovara slavna talijanska glumica i Antonionijeva muza: “There’s something terrible about reality and I do not know what it is. No one will tell me”, Dora Budor uzela je za naslov svog rada. “Ovaj je kinematografski izvor bio vrlo važna inspiracija za ovaj projekt i pružio je metodologiju kako se arhitektonska lokacija može koristiti kao mjesto za narativ, koliko god apstraktna bila. Također, prema filolozima, crvena je prva boja koja se pojavila u ljudskom govoru.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 20:08