Ima tome tjedan dana da je u Washingtonu umrla 96 godina stara Naomi Parker Fraley. Njezino ime malo što govori, no viđamo je i danas na kultnom plakatu “Rosie the Riveter” ili “We Can Do It”, baš ona je J. Howardu Milleru, umjetniku iz Pittsburgha, bila nadahnuće da ga napravi. Žena glave omotane crvenom maramom s bijelim točkicama koja podvrnuta rukava, presavijene ruke, pokazuje snagu vlastite mišice, postala je prepoznatljiva točka ženske moći tog vremena.
Nakon mobilizacije muškaraca u rat, Amerikanke su 1940-ih pozvane masovno se uključiti na tržište rada, pomoći domovini, među ostalim, proizvodnjom oružja, streljiva, vojnih vozila, aviona. Mnoge su tad prvi put počele raditi, izašle iz uloge domaćica. Naomi Parker Fraley zaposlila se, nakon što ju je ohrabrio otac, u kalifornijskom vojnom pogonu.
One to mogu
Taj je posao, kasnije je kazala, prihvatila s velikim entuzijazmom, osjećajući da čini tad bitnu stvar za naciju. Bilo joj je dvadeset u doba kad je s mlađom sestrom Adom, kratko nakon napada Japanaca na Pearl Harbour, počela raditi, krpale su i zakivale avionska krila.
Fotografija dvije sestre koju je fotograf United International Pressa snimio taj dan našla se na naslovnicama po cijeloj zemlji. Naomi su mnogi doživjeli kao ženu fokusiranu na posao, obučenu za rad u tvornici, s praktičnom bandanom omotanom oko glave. Za razliku od nje, Ada je, držali su, obučena nepraktično za tamošnje radne uvjete, tek da istakne vlastitu ljepotu, pa je komentar pod fotografijom bio “Radna odjeća nije Naomi Parker učinila ništa manje atraktivnom”. Članak i jest napravljen s intencijom da se žene poduči kako se sigurno i praktično odijevati za posao. Treba li kazati, pisali su ga -muškarci. Kao što je i fotograf bio - muškarac.
Fraley je fotografiju izrezala iz novina i sačuvala ju je, makar je na nju desetljećima bila sasvim zaboravila.
Fotografiju je te 1942. vidio, slučaj je htio, i Howard Miller, baš ga je taj prizor uhvaćen u tvornici, lice te žene i njezina gesta potaknula napraviti poznati plakat žene s maramom koja pokazuje mišicu i poručuje da one to mogu. No godinama se držalo da je žena na fotografiji Geraldine Hoff Doyle, jedna od radnica iz neke od tadašnjih michiganskih tvornica oružja. Doyle se tamo zaposlila kratko nakon što je završila srednju školu.
Sama je Doyle prva ustvrdila da je to njezina fotografija kad ju je 1984. ugledala u Modern Maturity Magazinu. Kasnije su, već poslije njezine smrti, rekonstruirali da je to nemoguće, jer je Doyle u doba kad je fotografija nastala, u ožujku 1942., još bila - učenica srednje škole.
Kad je Geraldine Doyle umrla, pisali su slične osmrtnice kakve danas pišu Fraley, slaveći je kao ikonu ženske snage koja je radom od kuće pomagala muškarce na bojištima.
Prava Rosie
Da na fotografiji nije Doyle, prvi put se posumnjalo kad je, tad već 85-godišnjakinja, vitalna starica, Parker Fraley 2009. sa sestrom Adom Wyn Loy, za posjete nacionalnom povijesnom parku u kalifornijskom Richmondu, gdje je spomenik ženama koje su za rata radile za ratnu industriju, ugledala sebe na fotografiji na koju je bila odavno zaboravila. “Ne znam”, komentirala je poslije “jesam li više bila iznenađena vidjevši tu davnu fotografiju ili kad sam, malo kasnije, shvatila da tamo piše da je na fotografiji neka druga žena”. Fotografija je bila izložena odmah pored poznatog plakata, objašnjavajući da je poslužila kao inspiracija za njega.
Kustos memorijalnog centra zainteresirao se za tu priču, a i Naomi Parker mu je, vrativši se kući, pronašla i poslala isječenu fotografiju iz novina.
Potom su se fotografijom pozabavili i na Sveučilištu Seton Hall u New Jerseyju, tamošnji je profesor, James J. Kimble, istraživao tko je Rosie i zaključio da je to Naomi Parker Fraley. O tome je Kimble pisao prije dvije godine u magazinu Rhetoric and Public Affairs, objavivši kako “nema dvojbe da je tokarica s fotografije Fraley”.
Poslije rata, nakon što odlazi iz zrakoplovne baze, Fraley se zaposlila kao konobarica u restoranu u Palm Springsu. Nedugo potom udala se. Prije dvije godine kazala je za magazin People: “Žene u ovoj zemlji u ovo vrijeme trebaju ikone. Sretna sam ako sam i ja jedna od njih.”
Amerikanke tih 1940-ih masovno počinju raditi na proizvodnim tvorničkim trakama, voze kamine, bez naknade rade za Crveni križ. Tim ženama u čast, a bilo ih je oko 16 milijuna, prošlog je proljeća američki Senat 21. ožujka proglasio nacionalni dan Rosie The Riveter. Inače, Rosie the Riveter, zaključili su u Washington Postu, vjerojatno je nacionalni suvenir koji ima najviše varijacija. Među ostalome, prodavali su je kao lutku, štampali na poštanske marke, šalice, postere... Marian Wynne, 91 godinu star američki veteran, nedavno je kazao: “Da nije bilo žena, mislim da ne bismo niti dobili taj rat!”