Ove je godine slikarska dionica na Salonu mladih, 35. po redu, u brojkama nešto slabije dominantna nego u godinama koje su prethodile. No, to ne znači da je lošija. Novost je i da ne prevladavaju više novi realisti.
Od pripadnika te generacije, doduše, mnogi su upravo i prešli trideset petu godinu života koja je gornja granica za Salon. Otkrivaju se nova imena, ili ona koja su bila na neki način u sjeni tih umjetnika.
Na izložbi koja se može pogledati u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika do 6. prosinca podjednako su zastupljeni, čini mi se, instalacija, fotografija, slikarstvo. Kiparstvo znatno manje, kao da je to najslabija karika kada su u pitanju mladi autori, ili su barem izložbe koje se njima bave posljednjih par godina tako dale naslutiti.
Ne znam, doduše, koliko ima umjetnica, a koliko umjetnika, no aktualni se predsjednik Zoran Milanović, govoreći na otvaranju Salona, zalagao za jaču edukaciju jednog spola - dječaka, pa je tako rekao kako je "umjetnost jako bitan dio života koji treba predavati i posredovati djeci, posebno dječacima", referirajući se na napad na Markovu trgu.
Proročanski ciklus
Kustosica je Nika Šimičić, a tema su Milenijalci. Što i kako ovu generaciju zanima, što u društvu koje voli etikete uopće etiketirati milenijalcima, a što oni sami sebi etiketiraju, što kažu istraživanja o njima. Pisali smo o tome kako se teme Salona zadaju ranije, pa je zapravo teško biti unaprijed aktualan ako se u društvu puno toga događa, a ovu se godinu dana uistinu i događa, tako da su neki od izloženih radova izvan konteksta. Većina ih, na sreću, nije.
Među njima su slikarski radovi Valentine Supanz Marinić. Iako su nastali nešto ranije, prethodne godine, ova slikarica naslutila je distopiju aktualnog trenutka. Neke su naznake ovih novih radova već postojale i u njezinim ranijim djelima, u kojima je naslikala unutrašnje prostore i prirodu ispražnjenu od ljudi, no novi je ciklus "Toxicity" gotovo pa proročanski. Iz ciklusa su dvije slike pokazane na Salonu mladih. Za razliku od njezinih ranijih djela, na ovima je naslikan i čovjek. No uvijek je sam, u zaštitnoj opremi, u odijelu i s maskom, kako gleda u apokaliptični, negostoljubiv, toksičan pejzaž. Nebo je bolesne, žute boje, smeće je nabacano, nitko ga se niti ne trudi pokupiti, a voda ljubičasta.
Na aktualnom Salonu izlaže slike "Medika" te "Sava". Prva je, dakle, nastala u Medici, prostoru za kulturu mladih, u kojemu ova umjetnica ima i atelje, a koji je poprilično stradao i za potresa. Kako je slika nastala prošle godine, temelj je bio promišljanje o ekološkim katastrofama. Iz današnje se perspektive na sliku može gledati iz drugog kuta. Naime, Medika, inače puna ljudi, kreativaca, prostor sjajnih tuluma, ovdje je naslikana prazna, s jednim čovjekom koji, da bi bio vani, mora biti u crvenom zaštitnom odijelu i s plavom maskom preko čitavog lica.
Sve je oko njega sivo, i s poda se podižu pare od toksičnog otpada. Medika je poprilično realistično naslikana, svi su postojeći grafiti prisutni i na slici, u pozadini se vidi i obližnji hotel, koji se i inače vidi. Na slici "Sava" prikazan je Jakuševac: svim je stanovnicima Zagreba, vjerujem, jasno zašto distopičan prizor iz ovog dijela grada. Protagonist je ponovno u zaštitnom odijelu, ovaj put prikazan s leđa. Privlačna je na njezinim slikama ta kombinacija realnog i nadrealnog, De Chiricoa i novih realista.
Prazna obala
I Josipi Krolo, mladoj splitskoj umjetnici, dogodilo se slično. Naime, slike iz ciklusa "Postsezona" nastale su nešto ranije, a dobile su sasvim novi kontekst kroz novija zbivanja. Paleta je boja koje koriste dvije umjetnice posve drugačija, ona koju koristi Krolo laganija je, prozračnija, pastelnija, dominira svijetloplava boja, pomalo i smirujuća.
Teško je zapravo ove dvije umjetnice uopće uspoređivati, osim po slučajnosti koja ih je pratila. Na slikama Josipe Krolo su, među ostalim, napuštena plava plastična papuča kakva se ponekad koristi za odlazak u more, prazne ležaljke, spasilački tornjevi, ispražnjeni tobogani i bazeni. Naslikane su kao dio ugođaja kasnog ljeta, rane jeseni, koji vlada u Dalmaciji u postsezoni, kada ode većina turista.
Nažalost, ljetos je postsezona brzo počela. Naime, dok se umjetnica, započinjući ovaj ciklus, pitala do kada će građani Dalmacije biti samo statisti u "Mediteranu kakav je nekad bio", u kontekstu se novih slika može jedino pitati što i kako dalje, nakon pandemije, odnosno što ako postsezona postane novo, prolongirano stanje. Kritici masovnosti turizma u godini kakva je, naprosto, nema mjesta.
I dok Josipa Krolo slika, među ostalim, uvećane plastične cipele za more, Domagoj Rogina predstavljen je slikom uvećanih gaća. Ostalo mi jeepoznanicom, što je želio simbolizirati tim gaćama, no ovaj slikar, kojeg sam zapazila velikom slikom Gorile na jednom od prethodnih Salona ili Bijenala slikarstva, ponovno pokazuje jedan zreo slikarski rukopis. Za Grgura Akrapa već smo čuli,
Pažnju valja obratiti i na zlatni okvir u kojemu je slika izložena. Akrap je umjetnik koji se jakih boja ne boji i to s punim pravom. Na Bijenalu je i rad Stipana Tadića, umjetnika s najkonkretnijom karijerom od mladih slikara, a koji slika odrastanje u zagrebačkom kvartu Siget.