KULTURAMA

Teška srca priznajem - nedostaje mi Advent, taj zagrebački vašar koji sam tako samouvjereno prezirala

 Boris Kovacev/Cropix
‘Oholo sam prezirala taj zagrebački božićni vašar. No, sada bih dala sve da nešto sakrije ovu sivu gradsku depresiju‘

Poput depresivne tinejdžerice čijom sobom u novozagrebačkom neboderu odzvanja posljednji album Bijelog dugmeta sa Željkom Bebekom iz 1983. godine "Uspavanka za Radmilu M.". Tako se osjećam zadnjih dana, a u mojoj glavi dok hodam Kvatrićem u magli, u potrazi za poslijepodnevnim espressom, posebno rezonira, o kako samo znakovito, pjesma s tog albuma - "U vrijeme otkazanih letova".

Da vas podsjetim na stihove: Vani je smog, decembar i mrak/ U kasni sat crkava moj grad/ Ej, kamo sreće/ Da si tu ovo veče/ Persijska princezo/ Depresija, planeto uzdaha/ Depresija od graha i kupusa...

Valjda mi je zato tako dobro sjeo prošlogodišnji "Joker" Todda Phillipsa kojeg sam ponovno pogledala. Na samom kraju filma vidimo da u kinima igra "Pucanj nije brisan" ("Blow Out") Briana DePalme iz 1981. godine, njegova parafraza Antonionijevog "Povećanja" ("Blow-Up", 1966.). Tako saznajemo da je Gotham, grad ludog i tjeskobnog klauna Arthura Flecka (Joaquin Phoenix), zapravo New York sa samog početka '80-ih, dok ga novac i pohlepa tog desetljeća nije učinila posve novim mjestom za život.

Ovakva interpretacija Jokera kao nesretnog klauna koji na kraju filma postaje neformalni vođa sve većeg broja nezadovoljnika, lani je naišla na brojne osude i kritike. Od toga da je posrijedi pogrešna prezentacija psihičkih oboljenja pa do toga da je to tendenciozno opravdanje nasilja kojim bi se mogli poslužiti obespravljeni. No, iz današnje perspektive globalne pandemije ta mračna vizija svijeta se čini vrlo moguća. No, ako odbacimo ideološke aspekte tog film, Phillipsov "Joker" je dobro složena priča. Što se nikako ne može reći za "Slom", HBO-ovu hit mini seriju s kojom smo šest tjedana strepili očekujući neki nevjerojatan rasplet priče.

A dobili smo jedno od lošijih finala zadnjih godina, rasplet kojeg nije mogla poboljšati ni oscarovka Susana Bier, redateljica serije. Lamentacije o tome kako serija - nastala u produkciji glavne glumice Nicole Kidman - govori u prilog ženske emancipacije, čine mi se sasvim promašene. Jer lik psihijatrice kojeg je Kidman utjelovila je - bijela, privilegirana žena na poziciji moći. Itekako sklona manipulaciji. Razočaravajući kraj "Sloma" točno se uklopio, poput posljednjeg puzzlea, u ovu lošu godinu u kojoj su nam propali ama baš svi planovi. A samo očekivanje da će se nešto (dobro) dogoditi - jazz koncert, piće s prijateljem, odlazak u kino - čini značajan segment našeg osjećaja sreće i zadovoljstva. Isto kao što nam sada anticipacija spasonosnog cjepiva u bliskoj budućnosti otvara sunčani prozorčić u ovoj teškoj zimi. Koja je tek na svom početku.

Još ovoga ljeta u Tajvanu su uveli - lažne letove za sve one gladne putovanja. Pa tako kolumnistica Economista opisuje videosnimku jednog takvog fake leta na kojem su putnici pljeskali stjuardesi a avion je čak i uzletio da bi se ubrzo spustio u istu zračnu luku. Autorica raspravlja kako je ova godina pokazala potpunu promašenost koncepta življenja u sadašnjosti, fokusiranosti na trenutak. Pa tako poziva na sanjarenje i maštanje kao dominantan oblik preživljavanja. "Što ne biste dok stavljate suđe u perilicu zamišljali da plivate u moru tamo negdje u - Hrvatskoj", piše.

A meni je teško priznati što meni ove zime neobično nedostaje. Onaj vašar od zagrebačkog Adventa kojeg sam tako samouvjereno zadnjih godina prezirala. Što bih sve dala za šarene žaruljice, lažno pitoreskne kućice i gužvu u centru. Bilo što, samo da sakrije ovo depresivno sivilo koje nas okružuje. Dok planiram i sanjarim kako ću sljedećeg lipnja na Jarunu, zagrljena s mužem, od sreće vrištati kada Beck na INmusicu počne svirati omiljenu nam - "Debru". Možda?

Čitam

Zoran Ferić: Putujuće kazalište

Jako volim Ferićev roman "Kalendar Maja" (2011.) Mislim da bi se po njemu trebala snimiti televizijska serija. A koliko vidim, Ferić ove godine čita iste autore kao i ja - Ulicku i Franzena. "Putujuće kazalište" počinje, kako pogođeno, pričom o jednoj fotografiji neprepoznatljivih liječnika i medicinskih sestara pod zaštitnim maskama.

Gledam

Jimmy Fallon

Slaba sam na njegov infantilan humor. Posebno je zabavna njegova friška zafrkancija na Taylor Swift i njezin koncertni dokumentarac o pjesmama s novog albuma Folklore. Američki voditelj je svoju verziju nazvao - Fallonlore.

Slušam

Najbolje albume

Kraj je godine i počele su curiti liste najboljih albuma. I svake godine ista priča; koliko god mislila da pratim recentnu produkciju, velika većina izvođača s lista meni su nepoznati. Čestu laureatkinju Fionnu Apple ove godine uopće ne lajkam, a na visokim pozicijama tu i tamo vidim tek i "moju" Waxahatchee.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. listopad 2022 19:56