Tisja Kljaković Braić u Hrvatskom muzeju turizma izložila je crteže na temu turizma. Ti su crteži naizgled lepršavi, no itekako promišljeni. Hoću reći, ova je lakoća tih crteža sve samo ne jednostavna. Glavni protagonisti su "Oni" i drago mi je zbog "njih" što već postaju dugovječni; ne pamtim koliko, no neko su vrijeme među nama. I dalje aktualni, ne posustaju.
Iza takve naizgledne spontanosti stoji jako puno rada autorice. Svakome je jasno i da je najteže samo kroz nekoliko linija dočarati čitavu priču. Protagonisti su i dalje Oni, bračni par u čijim se situacijama većina nas pronalazi. Ljudi su, uostalom, univerzalni, kao i ljudsko ponašanje. Postoji tek nekoliko obrazaca ponašanja i to je to. Tako mi je jednom prilikom i rekao poznati zagrebački psihijatar.
U tim crtežima Kljaković Braić pristupa s nostalgijom za nekadašnjim vremenima, pa tako komentira, primjerice: "Eh, nitko više ne krade hotelske šugamane." Pa to prikazuje kroz crtež njega, nosa uzdignutog u zrak, zamišljenog, s cigaretom u ruci. To je i naslovna fotografija koja se možda i najviše reproducirala u najavama. Mogu i razumjeti zašto su baš nju odabrali.
Uspijeva se postaviti s obje strane medalje: oni su i turisti na nekima od crteža, na drugima su iznajmljivači. Ponekad im se da otići na put, nekada baš i nisu oduševljeni, radije bi ostali doma.
Kad su turisti, sprema se posteljina jer "tko zna što će pomisliti sobarica", u polupansionu se trpa doručak jer sljedeći je obrok tek večera...
To su, dakle, situacije iz svakodnevice s kojima se svi možemo poistovjetiti: brijemo noge neposredno pred godišnji, ogladnimo par sekundi nakon što krenemo na put, pa već rastvaramo sendvič ili jedemo batak... Ona daje dozu simpatičnosti tim našim neurozama. Pa i onima koji baš ne vole putovati, radije bi ostali doma.
Što se tiče iznajmljivača, prikazuje, među ostalim, i radoznalost koju svi možemo pomalo i naslutiti kad nešto iznajmimo; pita se kako je ona toliko starija, deset godina, ako nemaju isto prezime, čija su to djeca; čistačice se dočekuje s velikim uvažavanjem; golema je, poznato je, i potražnja.
Iako su u temelju, dakle, crteži, po čemu je javnost možda i najbolje prepoznaje, ono što mi je posebno drago jest da je izložila i neke slike, jer ja sam, recimo, nju prvo zapazila po slikama. Recimo, crni crtež sa zlatnim krugom, čovjek lebdi, piše: "Tamo, tamo da putujem" (poznati stih), možda i najpoetskiji na izložbi. Riječ je o akrilima na dasci s apliciranjem pronađenih predmeta, s korijenima iz važnog poslijeratnog pravca enformela: grebanje, struganje, miješanje boja s gipsom i pijeskom. Predgovor izložbi piše Frano Dulibić, koji tumači kako "stvaralački čin utemeljen na nagonu i automatskoj kretnji savršeno odgovara bazičnoj, ogoljenoj prirodi ljetnog življenja na obali". I na slikama i na crtežima prepoznaje ljetno stanje uma, samu srž ljetovanja.
Ako se vratimo na crteže, tekst Frane Dulibića osvijestio mi je i to da njima prepoznajemo koliko zapravo volimo one koji su druga polovica. Da, idu si možda, zapravo, na živce, ali su jedno drugom privrženi. Replike su britke, a "lokalni govor funkcionira kao zvučni zapis ljeta, on je glasan, izravan i u stalnom, duhovitom nesporazumu s globalnim posjetiteljima".
Na crtežima su samo njih dvoje, iako okolinu možemo naslućivati. Ova umjetnica uspijeva prikazati naše vlastite neuroze, a svi ih dijelimo, da nam budu simpatične, privlačne.
‘Oni‘
O Tisji sam pisala u više navrata, takvu vrstu humora, svedenog na jednostavnu poruku, a opet inteligentnog, i onoga s kojim se doslovce svi koji smo iskusili čari zajedničkog života možemo poistovjetiti, posjeduju samo rijetki.
Tu toplinu kod ljudi umiju pokazati samo oni koji istu tu toplinu u sebi nose, koji znaju ljude promatrati i koji to čine s posebnom nježnošću, naročito prema njihovim manama. Čitala sam i njezinu knjigu "U malu je uša đava" o odrastanju u Dalmaciji, gdje je pokazivala istu sklonost toplini u prikazivanju svoje neposredne okoline, u konkretnom slučaju obitelji u kojoj je odrastala. Unatoč popularnosti i ove knjige, kao da dominiraju "Oni".
Tisji Kljaković Braić dogodilo se, ukratko, da su "Oni" počeli živjeti svoj samostalan život, a opet da su postali ono s čime je poistovjećujemo; da ih dijelimo po društvenim mrežama, gdje ova autorica ima veliku popularnost; da nestrpljivo očekujemo nove dogodovštine iz bračnog života. Brza je dok stvara, u više mi je navrata rekla ova umjetnica. Nakon što joj ideja sine, za crtež joj ne treba puno.
Pronašla sam taj svoj tekst iz 2007. godine u kojem pišem, među ostalim, kako i Tisja Kljaković za temu ima aktove (primjerice, Akt u crnim bičvama), "no kod ove je umjetnice figura tretirana više slikarski, mala glava smještena je na gigantskom tijelu, koje služi kao igra plohama od kompozicije do kompozicije, a tonovi su ponajviše crni i bijeli".
Ova se umjetnica razvijala, radila na sebi, no temelje je sa svojih početaka i dalje zadržala. Pisala sam istom prilikom da njezino slikarstvo djeluje nježnije, stiliziranije. Diplomirala je u Splitu, nije nevažno to spomenuti, u klasi Gorkog Žuvele, sjajnog konceptualnog umjetnika.
Uz izložbu u Klovićevim dvorima, u predgovoru izložbi Ema Botica točno je definirala: "Govori se kako običnog čovjeka ne zanima umjetnost, no možda je istina i da umjetnost ne zanima običan čovjek...", aludirajući na izvrsnu sposobnost ove umjetnice da dopre do šire publike, da svoju umjetnost ne zatvori isključivo unutar galerijskih okvira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....