Narudžbu za gradnju zgrade Komunističke partije arhitekt Ivan Vitić dobio je nakon natječaja 1961. godine, pobijedivši čak tridesetoricu svojih kolega. U to doba Vitić je u ranim četrdesetima, u naponu je snage i radi intenzivno.
Po svojem životnom stilu nije bio “najpodobniji” arhitekt za izgradnju komunističkog hrama: u najžešće doba socijalizma vozio je Alfa Romeu, a ovaj potomak šibenske brodarske obitelji vlastiti je brod dao graditi u Engleskoj.
Titov sluh za dizajn
Kao i arhitekt, i sama je građevina izvan konteksta: po svojoj apstraktnoj, čistoj geometrijskoj formi, Kockica više govori o međunarodnom duhu vremena, manje o tradiciji lokalne arhitekture i životu u komunizmu.
Prošlogodišnja izložba u Londonu “Dizajn u doba hladnog rata” u Victoria&Albert muzeju pokazala je da niti jedna država iza željezne zavjese nije imala toliko sluha za suvremeni dizajn, arhitekturu i umjetnost poput bivše Jugoslavije. Titu se nije moglo prigovoriti da nije prepoznao važnost dobrog dizajna u svrhu poslijeratne obnove. Kod nas zapravo uopće nije bilo arhitekture socijalističkog realizma, pa čak ni neposredno poslije rata.
Naslonjen na istu tezu, u zagrebačkom kinu Mosor održan je i skup s gotovo pedeset gostujućih predavača koji se bave područjem bivše Jugoslavije koji su istraživali teme transformacija arhitektonske kulture i izgrađenog okoliša u regiji od početka socijalističkog razdoblja, preko postsocijalističke tranzicije sve do danas.
U sklopu tog istraživanja u Galeriji Vladimir Nazor otvorena je i izložba austrijskog fotografa Wolganga Thalera, koji je tri godine proveo fotografirajući spomenike u bivšoj Jugoslaviji. Thaler će uskoro izdati i knjigu koja se reklamira s natpisom na koricama: “Kad svijet otkrije arhitekturu koja je nastala u doba socijalizma u Titovoj Jugoslaviji, povijest arhitekture pisat će se iznova”.
Thaler je, kako nam je rekao, na ideju o knjizi, koju radi zajedno s teoretičarima Vladimirom Kulićem i Marojem Mrduljašem, došao dok je radio na projektu Balkanologija.
- Od samog mi je početka bilo jasno kako je arhitektura nastala na vašem području posve različita i bilo je veliko iskustvo gledati sva ta mjesta. Ne bi bilo fer, kaže Thaler, izdvojiti projekte koje sam fotografirao, svi su fantastični.
Ipak, na našu zamolbu, izdvojio ih je nekoliko: željezničku postaju u Skoplju, knjižnicu u Prištini, s potpisom našeg arhitekta Andrije Mutnjakovića, te danas devastirano dječje odmaralište u Krvavicama blizu Makarske, koje se nalazi i na naslovnici njegove knjige. Odmaralište je napravljeno prema projektu Rikarda Marasovića.
Trnje kao centar
Upravo je Marasovićev objekt primjer fantastične regionalne arhitekture u doba poslijeratne obnove.
Brojčano, najviše je remek-djela za sobom ostavio Ivan Vitić: Dom JNA, danas Knjižnicu u Šibeniku, Dom JNA, danas Dom kulture u Komiži, paviljon na Velesajmu... Iz današnje je perspektive jasno kako je upravo upravo ovaj arhitekt predvidio smjer kojim će se kretati suvremena arhitektura.
Jednako kao što se mladi dizajneri danas kunu u Ivana Picelja kao umjetnika koji je predvidio 21. stoljeće i doba kompjutera, u arhitektonskom svijetu pandan mu je Ivan Vitić.
- Arhitekt Vitić, projektirajući Kockicu u doba velikih gesti i vjere u urbanizam, kao da je naslutio razvoj situacije u kojoj će brojne od planiranih struktura ostati samo na idejama. Jedino što ga je interesiralo bili su Sava i sama zgrada - smatra teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš.
Vitićev Dom JNA u Šibeniku, staklena masa koja lebdi iznad gradskih zidina, zgrada je ispred svojeg vremena, a bez ikakva problema mogla bi se datirati u dvijetisućite.
Iako nisu svi javni projekti u poslijeratno doba kada su građeni naiši na odobravanje, sjajna su arhitektonska djela nastala upravo između 50-tih i 70-tih godina, a neka su od njih anticipirala svoje razdoblje. U doba najžešćeg socrealizma, ustalom, kod nas cvatu EXAT i geometrijske apstrakcije.
U elegantnom ulaznom holu Kockice, podsjetimo, zaposlenici su svaki dan gledali radove najznačajnijih umjetnika razdoblja: tapiserije Jagoda Buić, mozaici Ede Murtića, metalne tapiserije Dušana Džamonje...
U tom razdoblju najvažnije javne građevine nastaju na Trnju, budući da se o ovom zagrebačkom kvartu govorilo kao o novom centru Zagreba: Palača pravde Ninoslava Kučana, Radničko sveučilište Kučana i Radovana Nikšića, dok je sedamdesetih dovršena dvorana Lisinski s potpisom Marijana Haberlea, no daleko je najbolja Vijećnica Kazimira Ostrogovića.
Ostrogović je, podsjetimo, zajedno sa Vjenceslavom Richterom autor Vile Zagorje, zagrebačke rezidencije Maršala Tita, danas službenih prostora predsjednika RH.
Dizajnirane i općine
- Da, u doba poslijeratne obnove gradile su se velike javne zgrade, ali bilo ih je i mnogo malih, primjerice ponekad su se sagradile i po dvije zgrade općine u jednom kvartu. Istaknuo bih onu na Črnomercu s potpisom Božidara Rašice - smatra Bogdan Budimirov, arhitekt nagrađivan i zbog svojeg inovativnog namještaja, koji se često nalazio unutar tih građevina i jedan od sudionika Kongresa održanog u kinu Mosor.
Natječaji su kao igračka za arhitekte
Ako usporedimo arhitekturu javnih službi danas, dočekuje nas paradoks: o arhitekturi se nije nikada više pisalo, a zapravo se jako malo gradi pa sečini da su natječaji zapravo igračke koje su bačene pred arhitekte. Javne su službe rasute na čak trideset lokacija po Zagrebu. Prije šest godina, bio je raspisan natječaj za zgradu Vlade, uz sjeverni savski nasipu blizini kockice.
Na dva su najvažnija natječaja za buduće javne građevine pobijedili mladi arhitekti, koji su u svojim ranim tridesetima. Arhitekti iz studia UP trebali bi graditi novu zgradu HZZO-a: meandirajući uredi i ispreplitanje unutarnjih i vanjskih vrtova u temelju su zamišljenog projekta, dok su Davor Bušnja, Zrinka Mrković i Vedran Škopac dobili nagradu za novi Trg pravde. Oba projekta obećavaju.
Dok se ne ostvare zamilšljeni projekti, ostaju nam vrtići i škole, Hitna pomoć Produkcije 004, Muzej suvremene umjetnosti Igora Franića, te nove knjižnice u Splitu skupine arhitekata (na slici).