Ime kipara rodom iz Varaždina Nikole Vudraga proširilo se brzinom munje po društvenim mrežama, iz vrlo jednostavnog razloga: mladi, 28-godišnji kipar oblikovao je lice Franje Tuđmana tako da prvi hrvatski predsjednik uistinu nalikuje samom sebi. Vudrag ima atelje-radionicu u Zagrebu u Maksimirskoj ulici, zastupaju ga pariški galeristi.
Zašto ste krenuli oblikovati Tuđmanovo lice?
- Naprosto me zaintrigirala ta fama da nitko ne može oblikovati Tuđmanovo lice i krenuo sam taj kiparski portret napraviti radi samog sebe. Već sam ranije sudjelovao na natječaju za kip koji je trebao biti izgrađen na Trgu Franje Tuđmana, no nisam prošao niti prvi krug. Imao sam već tada ideju da bi bilo sjajno napraviti skulpturu kod fontana, gdje se većinom okupljaju mladi ljudi. Zamislio sam Tuđmana i malu djevojčicu pred njim.
Koliko je to u duhu suvremene skulpture, prvi hrvatski predsjednik i mala djevojčica pred njim?
- Priča je bila da on drži crvenu kocku koju njoj predaje, a ona njemu daje bijelu kocku, oslanja se na vizualni identitet države Borisa Ljubičića koji svi prepoznaju. Ona je taj jedan zalog za budućnost, a Tuđman je gradio državu za buduće generacije. Sličan sam prizor pronašao na jednoj fotografiji gdje je djevojčica Tuđmanu predavala cvijeće. Vjerujem da bi takav prizor bio primjereniji prostoru od prikaza vojskovođe. Biram stil prema ideji koja se želi pokazati, da je druga lokacija i da su drugi uvjeti bila bi to sasvim druga skulptura. Radio sam na ideji za spomenik Tesli u obliku dalekovoda, u tom mi se slučaju činilo da nema smisla da Teslu pokažem realistično. Ideja se mogla vidjeti na izložbi “Tesla - Mind from the Future” koja sad putuje za Budimpeštu, New York, Dubai.
Vudragov prjedlog za spomenik Franji Tuđmanu
U čemu je po vama bio problem s Tuđmanovim licem?
- Već kad postoji ta fama u javnosti, javi se svojevrsna blokada. U ovom slučaju sitnice puno znače, treba proučiti volumen u prostoru, proučiti sjene, konveksne i konkavne forme na licu. Iako, moram reći da je i meni trebalo za Tuđmanovo lice duplo dulje nego za neki drugi portret. Njegovo lice nije jednostavno za ovu formu, ali može se. Naravno, tu su i naočale koje imaju dioptriju, na fotografijama je jedna veličina oka, bez naočala je druga veličina, pa se sve pomiješa. To je kao Rubrikova kocka, sve se mora posložiti i onda funkcionira.
I ranije ste radili portrete, jeste li očekivali ovakve reakcije na društvenim mrežama kao što su bile posljednjih dana?
- Nisam očekivao da će eskalirati do mjere, taj je portret netko iskopao na mojem Facebooku i sad je eskaliralo. Drago mi je da se priča o umjetnosti, pa i ako se priča o umjetnosti kroz Tuđmana. Sad su velike rasprave.Kad prođe ova tematika, nadam se da će se nastaviti pričati i o drugim spomenicima po gradu, bilo pozitivno, negativno.
Studirali ste na zagrebačkoj ALU medaljerstvo, nije tipičan odabir za mladog umjetnika?
- U Zagreb sam došao s riječke akademije. Moj glavni dio posla je raditi medalje i kovanice, smatram da je to zaboravljeni zanatski stil. Uvijek naravno na Likovnoj akademiji postoji sloboda da se radi i ostalo, npr. biste. Smatram da je medaljerstvo jako dobar temelj za krenuti dalje, meni je isto radim li skulpturu od 12 metara ili medalju od 12 centimetara. Medalje su me, naprosto, uvijek zanimale. Primjerice, 1900-ih je medalja koja je pobijedila na francuskoj likovnoj smotri započela art deco, onda imamo Nobelovu nagradu... Medalje koje se dodjeljuju imaju vrijednost nagrade, a opet su umjetničko djelo, zanimljivo mi je prikazati cijelu priču na par centimetara, tako se najbolje savladavaju detalji, nauči se odvojiti što je bitno što ne. Tako je bilo i kada sam radio skulpturu Tuđmana, važno je pokazati simboliku prvog hrvatskog predsjednika, generala... Ima, uglavnom, raznih stilova, jedan prikazuje situacije, drugi neke mitologije, treći čisti tekst...
Jedna od tzv. mrežastih skulptura Nikole Vudraga
Djed vam je bio varilac?
- Da, varilac i kovač. Sve je počelo u vrtiću, moji su puno radili i većinom me čuvao djed. Kad bih zatražio autić, on mi ga je sam napravio, uz moju pomoć. Rekao mi je da što god želim, mogu napraviti vlastitim rukama. Uvijek se šalim da sam prvo u ruci imao elektrodu, a onda olovku. Naravno, s vremenom sam naučio tu tehničku stranu kontekstualizirati u neku svoju priču.
Prvo ste željeli biti svećenik, pa ste odabrali i srednju školu shodno tome?
- Zanimala me teologija jer ide daleko u ljudsku psihu, obuhvaća i psihologiju i filozofiju. No, pogriješio sam jer sam prvo upisao srednju školu, i na pola puta sam shvatio da svećenički poziv nije za mene. Da danas odlučujem, studirao bih opću srednju školu, a kao fakultet bih upisao teologiju. Kasnije sam išao u srednju školu u Varaždinu koja je bila najbliže mojim umjetničkim željama, a kasnije je promijenila smjer, mislim da imam jednu od najčudnijih diploma u Hrvatskoj, piše aranžersko-scenografski dizajner, prirodoslovno matematička gimnazija.
Radili ste i za Subversive Film Festival, vaša je skulptura kao nagrada dodijeljena Oliveru Stonu, redatelju, za životno djelo?
- Da, još dok sam bio na Likovnoj akademiji raspisan je natječaj za dodjelu nagrade Wild Dreamer, prijavio sam rad, nakon čega me pozvao direktor festivala Nikola Devčić Mišo, našli smo se, vidjeli da imamo zajednički jezik, i počeo sam raditi. To mi je bila jako dobra odskočna daska u karijeri. A i kasnije sam pogledao 19-satni film Olivera Stonea.
Zastupa vas pariška galerija Carré d’artistes?
- Slučajno me jedna kolegica pozvala da zajedno odemo na FIAC, umjetnički sajam u Parizu. Otišao sam bez nekog konkretnog plana, bilo je to valjda prvi put da negdje idem bez plana, a dan ranije završio sam na Hitnoj zbog varenja.
Na Hitnoj zbog varenja?
- Da, vario sam previše jer mi je bila frka s rokovima pa gotovo ništa nisam vidio. Srećom, sve je dobro završilo.
U Parizu ste, potom, dogovorili suradnju?
- Da, hodali smo okolo, bilo je dvjestotinjak galerija. Carré d’artistes najveća je franšiza u Parizu, imaju međunarodne poslovnice u New Yorku, Moskvi, a sudbina je valjda bila da galeristica koja vodi parišku galeriju priča hrvatski. Zovu me svakih par dana za klijente, za otvaranja, stalno se nešto događa. Sad radim za jednog naručitelja iz Katara, moje skulpture mreže. Zanima me i klasična skulptura, portret, kako pokazati karakter pojedinca kroz njegovu fizionomiju, ali i apstraktna. Da me se pusti da radim što hoću, vjerojatno bih počeo graditi muzej Nikole Tesle u formi skulpture koja obuhvaća i likovnu estetiku, i funkciju i sociološki angažman, nešto poput Eiffela. Tesla koji je moj duhovni vođa, obilježio je, osvijetlio je čitavo 20. stoljeće. Važan mi je međuodnos između umjetnika, materijala i gledaoca.