Tek koji mjesec nakon minula (prvog?) vala pandemije, usred razvaljena centra grada, početkom srpnja, u doba kad se grad za „normalnih“ ljeta već polako prazni, Zagreb će, sudeći po najavama iz Frakture, dobiti pristojnu knjižaru. Možda će to jednog postati prepoznatljivo mjesto, jedna od onih, kako ih u svijetu zovu „nezavisnih knjižara“, misleći pritom na njihovu nezavisnost o velikim prodajnim lancima, možda će to jednog dana biti mjesto gdje će ne samo lokalci, negoli i gosti u Zagrebu svraćati, baš kao što svraćamo u bitne nam knjižare po velikim svjetskim gradovima.
Fraktura uređuje prostor od stotinu četvornih metara, u blizini Meštrovićeva paviljona, popularne „džamije“, u kojem trideset godina nije bilo ništa, koji je, kao mnogi poslovni prostori u centru Zagreba, zjapio prazan.
„Mi već jako dugo razmišljamo o knjižari koja nije samo prodajni prostor već mjesto druženja ljubitelja knjige, čekali smo i tražili prostor.“, govori Seid Serdarević.
Fraktura će tamo prodavati knjige većine izdavača, naslove koji se uklapaju u urednički koncept knjižare – lijepa književnost, publicistika, stripovi … Voditelj je pisac Stjepan Balent.
„Doduše, nema iskustva u prodaji knjiga, ali Balent dobro poznaje književnu scenu i književnost i sam siguran da može preuzeti taj posao.“, kaže Serdarević pripremajući knjižaru za koju planira da „bude mjesto koje će okupljati ljubitelje književnosti, u kojem će svi koji žele kupiti knjigu imati gdje sjesti, dobiti preporuku što čitati, imati ćemo svakodnevne programe, promocije, svi programi će se zasnivati na knjigama i proizlaziti će iz knjiga.“
Pitamo Serdarevića o bitnim mu knjižarama po svijetu, koje su to koje voli obići kad dođe u neki veliki grad. Spominje njujoršku McNally Jackson, Flammarion u Parizu, Passa Porta u Bruxellesu, u Londonu, doduše, bira veliki lanac Waterstones, njihovu knjižaru u Covent Gardenu, „volim više knjižara u Berlinu“, nabraja dalje …
„Volim čitav niz knjižara koje imaju koncept da u njima imaju i književne programe i da ne prodaju sve knjige, već imaju sve knjige iz nekog područja, da su specijalizirane, da su eksperti u pojedinim područjima. Mi u Frakturi smo eksperti u književnosti i publicistici, volimo stripove i točno na taj način želimo profilirati i našu knjižaru“, Serdarević će u isti čas rješavajući tekuća pitanja s majstorima, u prostoru koji se upravo uređuje, u tom času u knjižaru unose 60 komada stolaca za promocije.
„Gdjegod da odemo obiđemo knjižare, neke volimo više, neke manje, ali knjižara je mjesto u kojem se osjećamo udobno, u kojem volimo biti i upravo takvo mjesto želimo imati, atmosferu u kojoj ćemo imati dobru glazbu, djelatnike koji poznaju knjige, mjesto na kojem ćemo se moći svaki put vratiti, u kojem je knjiga glavna zvijezda.“
Putovanja ponekad pamti po knjižarama.
„Zadnje putovanje prije korona karantene, bilo je to krajem veljače, išli smo u Rim, primiti nagradu za nakladnika koji promiče talijansku kulturu, u jednoj smo se maloj tamošnjoj knjižari susreli s našom autoricom i prijateljicom Francescom Melandri. Bilo je to neposredno prije karantene, bili smo unutra sami, s velikim guštom smo tamo razgovarali i o knjigama i raznim stvarima… Ja koji ne znam talijanski tamo sam kupio dvije knjige koje su mi preporučili prodavači, jedan strip o paklu i knjigu o Rimu. Bila je to impulzivna, a ne urednička odluka, ali taj strip je jako lijepo nacrtan, zabavan, krasan, a govori o paklu. Zapravo je senzacionalan. Druga je pak knjiga vodič koji pokazuje Rim iz neke posve druge, ne klasične i ne turističke perspektive, a koji nije preveden. To je ono što namjeravam imati i u našoj knjižari – da čovjek kad unutra uđe ovdje sretne ljude koji znaju svoj posao, s kojima o knjigama može razgovarati, koji će mu znati preporučiti neke naslove, da je to knjižara u čijem izlogu izdvojeno vidi knjige koje neće vidjeti drugdje po gradu … Mi bi voljeli to tako koncipirati, napraviti ovdje kuću književnosti, otkrivati nove autore, ono što radimo u izdavaštvu, otvarati nove perspektive, biti u konstantnom dijalogu s publikom. Kao što pisac ne postoji bez publike tako ne postoji bez izdavača i knjižara.“
Čitav je strop knjižare oslikao Tomislav Buntak, slikar, dekan Akademije likovnih umjetnosti, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnosti te dugogodišnji Frakturin suradnik. Strop je podijeljen na niše, u svakoj je po jedan crtež s mnoštvom likova.
Buntaka su ponajviše inspirirala djela klasične književnosti:
"Birao sam subjektivno motive, iz onih djela koja volim, koja su mahom obilježila moju mladost. To je, rekao bih, jedan dječaki, mladenački princip. Za nas je umjetnike zanimljiv i način na koji možemo vizualizirati književna djela, kako nas ona potaknu ovisno o pojedinom trenutku, u različitim razdobljima života različito ćemo iz vizualizirati. A stvaranje novih svjetova među ostalim je ono što bi književnost trebala biti. Likovnost, crtanje, ilustracija su sastavni dio književnosti od samih početaka, uvijek su bili prisutni. Naravno, koristio sam elemente likovnosti koje ja volim. Nisam koristio previše boja da strop ne bude pretežak, da ima jednu lakoću. Nadam se da će ljudima biti poticajan". Tehnika su zlatni i srebrni flomaster te akril kojima se ovaj umjetnik često služi. Čini se poprilično teško oslikati tako visok strop? "Fizički je jako zahtjevno, no bitno je raditi u kontinuitetu. Najgore je prvi dan, kasnije, kad se počnu ostavljati tragovi bude lakše. Naravno, tako se nešto ne radi ako čovjek ne nalazi vlastito zadovoljstvo u tome".
Trebalo mu je, kaže, stotinjak sati za oslikati strop. Mnoštvo je ljudskih likova, životinja, bića iz bajki.
Počevši s lijeva na desno, naslikani su ljubavnici iz Dantea "koji plove na vjetru, nježno, nose se sa svojom sudbinom, prihvaćaju ju", potom crtež inspiriran jednom pričom Miroslava Krleže u kojoj se spominju kristalna djeca, koji. Kako kaže Buntak:
"Krležina priča govori o tome kako smo bili nevini, puni ideala. Stoga sam naslikao djecu koja su gotovo prozirna u toj svojoj čistoći i nevinosti". Sljedeći je crtež, pak, nastao na temelju knjige "Sto godina samoće" Gabriela Garcíae Márqueza. Prikazani su i ljubav, revolucija, Južna Amerika, "na crtežu se svi ti motivi međusobno prožimaju, prikazana je jedna kontinuirana borba za preživljavanje. Naslov "Sto godina samoće" je suprotno zbivanjima u knjizi. Vidim ga više kao čežnju za kreativnom, dubokom samoćom".
Nisu svi crteži inspirirani isključivo književnim djelima. Na jednom su od njih trešnje. No, također se naslanja na čitanje:
"Naslikao sam ono što vidiš kad čitaš ispod drveta trešnje pa pogledaš u nebo. Nema boljeg osjećaja". Sljedeći je crtež na temelju Ilijade: "Ahilova majka je bila jedna od Nereida, tip morskih vila koje su izgledale kao žene. Naslikan je i jedan mali dječak koji čita ep o sudbini heroja. Ima podvezanu petu što je simbolika Ahilove pete".
Potom, čudna bića iz raznih mitologija. Knjiga ruskog pisca Mihaila Bulgakova "Majstor i Margarita" inspirirala je umjetnika na crtež Margarite i velikog crnog mačka. Margaritu zamišlja duge kose, "kada ju se opisuje, zamišlja se da ima dugu kosu koja vijori. Zrela je to žena u svojim ranim tridesetim godinama, svjesna sebe. Voli svoju dugu kosu, ne koristi ju samo da bi se nekom svidjela".
Naslikao je i prizor iz knjige "Legende o Kristu" poznate švedske spisateljice i prve žene dobitnice Nobelove nagrade za književnost Selme Lagerlof. "Priče koje su se pričale djeci za laku noć, gdje je glavni protagonist Isus kao dječak". Inspiraciju je našao u pustolovnim Tarzanovim avanturama, te u u Julesa Verneu i njegovih "20 tisuća milja pod morem". Na posljednjem su dijelu stropa, ili prvom, ovisno kako uđete zmajevi. Kako kaže Buntak: "mogu biti dobri i loši, imaju široku simboliku. Bili su popularni, jahanje na zmajevima mi se činilo kao nešto što bih jako volio da sam doživio, o čemu sam maštario".
Tomislav Buntak od samih početaka surađuje s Frakturom, među ostalim kroz Festival svjetske književnosti. Naslovnice nekih djela osmisli on sam, za druge zna odabrati autore, pa se i priredi izložba.
"Surađujemo i ove godine. Ta je suradnja među ostalim i poticaj da ne zaboravimo da zamišljamo nove svjetove kad čitamo knjige. Za mlade je umjetnike jako bitno da čitaju kako bi mogli širiti svoju spoznaju svijeta, a kroz priču o tuđim svjetovima".