Princu Charlesu i vojvotkinji Camilli predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović darovala je platno splitskog umjetnika Matka Trebotića. Odabir slikara i slike koja je darovana uglednim gostima govori o promjeni ukusa političke elite. kakva se promjena dogodila? Na bolje ili na gore? I zašto je odabran upravo Trebotić?
Slike na granici
Trebotić za sebe kaže da je “ljevičar sa jakim nacionalnim predznakom”, da su njegove slike “univerzalne, no ukorijenjene lokalno u mediteransko podneblje”. Slike su mu na granici figurativnog i apstraktnog. Te su slike, naposljetku, kvalitetne, posebno novi, pročišćeni ciklus “Mediteran”. No, te slike neće radikalno promijeniti tijek povijest umjetnosti na ovim prostorima.
Ipak, to su slike protiv kojih će malotko naći prigovora, posebno ako se uzme u obzir loša povijest poklanjanja umjetnina kod nas, od naivaca u doba Franje Tuđmana i Čuda hrvatske naive, do Charlesa Bilicha, u recentnije vrijeme. “Odabir slikara kojim će se zemlja predstaviti nosi svoju simboliku, govori o dosezima kulture i o civilizaciji u kojoj živimo”, govori povjesničar umjetnosti Igor Zidić, i nastavlja: “Ranije su se pretjerano poklanjala djela naivaca, pa je praktički ispadalo da je Hrvatska zemlja samo naivne umjetnosti i ne postoji niti jedna druga”.
Jedna slika iz ciklusa “Mediteran” dimenzija 80 puta 90 centimetara, poklon Trebotićeva djela, članovima britanske kraljevske obitelji u posjetu Hrvatskoj, uz razne još kulinarske specijalitete i slično, mogla bi se još i čitati izvan konteksta, no ako se uzme u obzir da je Trebotićevo platno u mandatu predsjednice RH zamijenilo platno Ede Murtića koje je na centralnom mjestu stajalo u uredu njezina prethodnika Ive Josipovića, činit će se da je ovaj umjetnik pogodio ukus trenutačne političke elite, a zamjena će se tumačiti i politički, jer je i Murtićevo djelo teško sagledati bez čitavog konteksta koji ovaj umjetnik nosi sa sobom, i pitati se vide li političari na vlasti u djelu ovog autora umjetnika ili - ljevičara.
Mediteran 2016., djelo Matka Trebotića koje je predsjednica darovala princu Charlesu i vojvotkinji Camilli
Foto: Robert Matić
Andro Krstulović Opara, savjetnik predsjednice RH, povjesničar umjetnosti po struci, prethodno na čelu Muzeja Meštrović, koji je savjetovao Trebotićev rad, ne misli tako: “U salonu u kojemu su princ Charles i Camilla primali posjetitelje bila su četiri velika platna Ede Murtića. Prinčevski par imao je prilike uživati u djelima oba autora podjednako. Nikako nije riječ o nadmetanju Murtić vs. Trebotić, takvo mi nešto nikad ne bi palo napamet. Nema novog Murtića. Murtić je samo jedan jedini. U slučaju za koji me pitate, jedna je slika iz jedne sobe premještena na drugo mjesto, druga na drugo i to je otprilike to. Te kompeticije, uostalom, nisu kategorija u kojima se ja snalazim”.
Sve se mijenja
Na protupitanje jesu li onda upravo ova dva autora odabir za Ured predsjednice, ono na čemu treba biti naglasak i kada prima strane goste odgovara: “Da, to su upravo ta dva autora. Iako nastala malo kasnije, Murtićeve slike korespondiraju s arhitekturom građevine koja je nastala na EXAT-ovskoj tradiciji. S druge strane, Trebotićev opus proizlazi upravo iz modernističke tradicije koju je započeo Murtić, ali Trebotić nije Murtićev nasljednik. Kod Trebotića možda ima više simbola koji su vezani uz nacionalno”, kaže Opara.
“Kada me pitate o tome da nema više slike Murtića, a ima Trebotićeve slike, to je kao da me pitate da nema više Ive Josipovića, a ima Kolinde Grabar-Kitarović. Mijenja se sve u životu, to je normalno, i slike i predsjednici i sve ostalo. Priču o Murtiću znamo iz njegova privatnog života, no na njegovim slikama sigurno ne vidim je li on lijevo ili desno”, kaže Igor Zidić, i nastavlja usporedbu dvojice umjetnika: “Trebotić je jedan itekako živ umjetnik i sa njim sigurno nema pogreške. Razlike, naravno, postoje. Trebotić više inzistira na korijenima i ambijentu Dalmacije, Murtić je globalniji. No, od ova dva autora nitko nije specijalno pogodan ili nepogodan. Prije pedesetak godina poklonio bi se po svojoj prilici rad Emanuela Vidovića, prije dvadeset možda Slavko Šohaj”, tumači Zidić.
Viktor Žmegač, kulturni teoretičar, koji je Matku Trebotiću napisao i monografiju (VBZ) kaže: “Još kao gimnazijalac zaljubio sam se u slikarstvo Paula Kleea, to su radovi koje je potrebno dulje gledati da bi se proniknulo u srž stvari. Riječ je o originalnoj apstrakciji, a to sam prepoznao kod Trebotića”. Hrvatska, dodaje, ima niz umjetnika, najmanje pedesetak, koji su sjajni, i “to je nešto čime se trebamo ponositi. Murtić je velikan čijih se radova, tumači, sjeća još od gimnazijskih dana, sjeća se i nastavničkih polemika ovog autora, koji je, tumači, ponekad bio i “crvena krpa”. Prvi susret sa Murtićevim platnima, predstavljao je za njega, kaže, “veliki doživljaj”.
Žmegač ne vjeruje da se djela obojice autora, i Murtića i Trebotića, gledaju kroz politički predznak, a da se gledaju, tumači, to bi bilo vrlo pogrešno: “Velike društvene sredine animozitet ljevice i desnice u umjetnosti ne prihvaćaju. Primjer je izvođenje drama Bertolta Brechta, uvjerenog ljevičara, u sredinama koje su bile orijentirane desno, poput primjerice, Bavarske koja je bila uporište strogog konzervatizma. I Brecht je sam govorio da njegovi komadi nisu za politiku već za kazalište. Umjetnost je umjetnost, i nema ideoloških konotacija ni kod Murtića niti kod Trebotića”.
Kada smo prije neki dan razgovarali, u intervjuu mi je sam umjetnik, Matko Trebotić, rekao da je bio zadovoljan reakcijom prinčevskog para na njegovu sliku, a na temu on vs. Murtić, rekao sljedeće: “U takvom pitanju uvijek vidim dozu želje za skandalom. Jučer, kada sam bio u Uredu, vidio sam slike Ede Murtića. Moje su slike, pak, i ranije bile tamo, samo je došlo do premještaja. I još su došla tri moja nova rada”.
Trebotić je, tvrdi mi, sada, dalje, “Murtića jako volio. Bili smo dobri pa me on, sa suprugom Gorankom Vrus Murtić, i posjetio u Düsseldorfu osamdesetih godina, kada sam imao izložbu land arta u galeriji Advance”. Teško je postavljati jednoznačna pitanja, nadodaje, uvijek postoje nijanse, ništa nije crnobijelo, pa na pitanje o nacionalnoj ukorijenjenosti njegove umjetnosti, za koju kaže da je locira između Splita i Brača, odgovara: “Nacionalno je ukorijenjena i umjetnost Marca Chagalla, ruskog Židova, i teško ju je gledati izvan konteksta, kao i izvan konteksta stradanja i rata iz tog doba. Moja umjetnost jest ukorijenjena u Dalmaciji, no isto tako smatram da je univerzalna”.
Siguran u odabir
Andro Krstulović Opara posve je siguran u svoj odabir Trebotićeva rada, dapače, tvrdi: “Uvijek morate uzeti u obzir kontekst, a u tom je kontekstu riječ o vrlo smjelom odabiru. Izbor kod protokola mora odgovarati mainstreamu, nije bitan niti moj osobni ukus, već ono što najbolje predstavlja zemlju u datom trenutku. Ovo je sigurno otklon od onoga što se poklanjalo ranije”. Složit će se da možda nije riječ o umjetniku koji pomiče granice, no nadodaje: “Isto tako, ne treba o Trebotićevoj umjetnosti razgovarati samo kao o prigodnom poklonu koji nije kič, ona je puno više od toga”.
Na pitanje postoji li još radova umjetnika u Hrvatskoj kojima se trebamo predstavljati, a koji su sada na vrhuncu svojeg stvaralaštva, primjerice, Borisa Bućana, odgovara da je “njegov opus vrhunski, posebno u grafici, i bitno je uzeti nekoga tko je na vrhuncu. Jako mi se sviđa i što radi Vatroslav Kuliš, čiji su radovi trenutačno na njegovoj velikoj izložbi u Trstu. Namjera nam je mijenjati slike u Uredu predsjednice, neće stalno biti jedne te iste. Ima mjesta za mnoge dobre autore. I skulptura je važna, i ima tradiciju, a sada se čini zanemarena”.
Oparin će izbor podržati i Branko Franceschi, koji je postavio izložbu ovog autora krajem prosinca u Galeriji umjetnina Split, čiji je ravnatelj: “Na simboličkoj razini ove geste predstavljamo se kao aktivni čimbenici i sukreatori današnjice, a ne kao sredina koja parazitira na prirodnim ljepotama i kulturnoj baštini”.
Bivši ministar kulture i kolekcionar umjetnina Božo Biškupić, na pitanje koga se u doba njegova mandata poklanjalo, podsjeća da je to bila stvar protokola, ne ministarstva. No, sjeća se da su se znala poklanjati djela Ivana Lovrenčića: “Važno je da budu provjereni klasici. Kod klasika ne možete pogriješiti, a ostalo je stvar osobne odluke i preferiteta. Postoje ljudi koji se time bave, koji su stručni upravo za protokol”, kaže. Ipak, na naše inzistiranje čije bi djelo on odabrao danas, u ovom kontekstu, odgovara: “ Borisa Demura. Njegovo je djelo univerzalno, i govori o svjetonazoru sredine, te smatram da nije dovoljno vrednovan nakon njegove smrti”. Vrlo cijeni kaže i rad Murtića, koji mu je bio i prijatelj. Od suvremenih, živućih autora, razmišljao bi, kaže, još o Tomislavu Buntaku: “Važno je i kome poklanjate rad, da li svjetovnom vodstvu, ili primjerice, nekom iz Vatikana. Ako se dobro sjećam, Papi je, prilikom posjete poklonjen pretisak Hrvojeva misala”, kaže.
Ipak, osim rijetkih iznimki, nismo se u zadnjih 25 godina proslavili poklonima, uvijek su to bili komplicirani odnosi umjetnika i države, spomenuli smo čuda hrvatske naive, kojima se za pretpostaviti je želio legitimirati taj jedan nacionalni izričaj.
Što se tiče portreta političara, portret Stjepana Mesića, s potpisom spomenutog Vatroslava Kuliša, inače slikara kojeg okupiraju posve drugačije teme, uvriježeno se smatra najboljim službeno nastalim portretom političara. Hiperrealistična slikarica Jadranka Fatur devedesetih je, pak, portretirala čitav Hrvatski sabor, za govornicom je stajao Franjo Tuđman. Tuđman je angažirao Kuzmu Kovačića za Oltar domovine, riječ je o tehnički najvještijem hrvatskom kiparu, no koji nažalost ponekad ne može izbjeći ideologiju.
Skidanje slike
Tuđmanu je umjetnost bila bitna, bilo je i pogodaka, ali i mnogo gafova. Primjerice, za izradu većine nacionalnih obilježja angažirao je Miroslava Šuteja, jednog od najboljih hrvatskih umjetnika, čije “Bombardiranje očnog živca”, primjerice, stoji u njujorškoj MoMA-i. Međutim, vizualni identitet je loš, a i sam je Šutej kasnije priznao da je imao vrlo malo vremena za ovaj posao.
Svaki je novi predsjednik, uglavnom, iznova dovodio u pitanje postavljeni umjetnički kanon, više ili manje eksplicitno, iako ni približno ne toliko intenzivno kao u doba Tuđmana.
Kolinda Grabar-Kitarović i nije prva predsjednica koja je iz svoje sobe premjestila rad Ede Murtića, učinio je to i Franjo Tuđman devedesetih. Murtić je u vezi s tom premještenom slikom, rekao u intervjuu Globusu, 1997. “U Predsjedničkim dvorima visila je jedna moja slika. Prije nekoliko godina novine su zabunom pisale o tome da sam ušao u stranku Mike Tripala i da sam u toj stranci preuzeo odgovornu dužnost. To nije bilo točno. No, poslije te vijesti moj prijatelj Tuđman naredio je da se sa zida skine moja slika. Reagirao je kao malo dijete.”
Trebotić je, naspram Murtića, apolitičan, no, kada je upoznao Tuđmana, tumači mi, “imponirao mu je”. Trebotić, dalje, do svojih zrelijih godina nije toliko bio u fokusu javnosti. I on sam tvrdi da se osjećao više po strani nego što je smatrao da je trebao biti.