U Splitu, Rijeci i Zagrebu mogu se pogledati tri izložbe različitih profila, no sve su iz područja koje povezuje umjetnost i dosjetku. Voljela bih vidjeti i izložbu na kojima su tematski povezani ovi radovi na jednom mjestu, no teško je očekivati takvo što od naših kustosa. Dominiraju izložbe okrenute larpurlartizmu, istraživanju načina nanošenja boje, pravaca, slikarskih tehnika i sl., sve je to legitimno i potrebno, no primjetno nedostaje društvena komponenta. Ovako se umjetnost zatvara u svoje utočište.
U svakom slučaju, s obzirom na ove radove, bilo bi zgodno i da oni koji su nedavno prozvali plakat za HNK, malo krenu i u galerijske prostore. Ili možda da pogledaju i one sitnije otisnute plakate.
U izlogu uz kino Europa u Zagrebu izložen je plakat koji je za portal Vizkultura oblikovao dizajner Demijan Bačić. Riječ je o suradnji Vizkulture i kina Europa koja traje neko vrijeme. Plakat “64 dana ljeta” prikazuje ružičaste plamence i niz sličnih ptica koje su ljetos dominirale plažama, u saborskim klupama. Referenca je eksplicitna: saborski su zastupnici, s obzirom na datume zasjedanja Sabora, imali 64 dana godišnjeg odmora. Rad bi se lako mogao nadovezati na izložbu “Lajk end šer” Željka Badurine otvorenu do 29. rujna u riječkoj Filodramatici. Badurina društveno angažirane fotomontaže objavljuje preko društvenih mreža: od novijih radova za oko mi je zapela fotomontaža dvometarske skulpture lava sa sidrom u dubrovačkoj Marini Frapa koja je s punim pravom izazvala negativne reakcije struke. Badurina je postavlja u kontekst radova Jeffa Koonsa, umjetnika koji svjesno koketira s kičem.
Detalj slike Stipana Tadića
Izložba Vinka Barića u Salonu Galić u Splitu (od 28. 9.) zove se “Subrealizam oko nas”. Vinko Barić je slikar koji je diplomirao u klasi Nine Ivančić: kod Barića ima suberzivnosti, što je bila i odlika Nove slike u okviru koje je Nina Ivančić stasala 80-ih. Na njegov je rukopis najveći utjecaj ostavio strip kojim se godinama bavi, npr. “Dogodovštine baroknog čovjeka” u kojima ima nešto matakovićevskog. Slikama dominiraju žarke boje, lica često prelaze u grotesku, kao npr. na slici “Prebukiranost turističkih kapaciteta u Dalmaciji”. Slično kao i njegov istarski kolega Bojan Šumonja, Barić voli motiv ovce kao simbol suvremene mase kojom je lako manipulirati, što pokazuje rad “Pojava neidentificiranih letećih mobitela u Dalmatinskoj zagori”.
Po rukopisu je najjača slika “Obnova civilizacije nakon nuklearne kataklizme”, ima nešto od naslijeđa tradicije koja se oslanja na Marijana Detonija. No, onaj akril koji prvi upada u oči zove se ‘’Zlatko Sudac pokrštava Kim Jong Una na stadionu u Pjongjangu’’: na toj slici Zlatko Sudac krsti korejskog vođu, a eksplozija boja i nespojivih likova najbolje “opravdava” naziv izložbe, “Subrealizam oko nas”, koji umjetnik tumači na sljedeći način: “Ako je nadrealizam bio ‘iznad’ stvarnosti, subrealizam bi trebao biti ‘ispod’ stvarnosti - ona mala gotovo nevidljiva nit apsurda i bizarnosti”
Plakat koji je Demijan Bačić napravio za Vizkulturu
Uz tri izložbe u ovom kontekstu, da bi slika bila potpuna, treba dodati i sliku Stipana Tadića na Bijenalu slikarstva u HDLU: na slici su Tuđman i Karamarko skupa na koncertu U2 u Sarajevu 1997.
Iako su različiti po rukopisu, svi su ovi radovi vrlo direktni, ponekad i grubi, nema sofisticiranosti, kako u tehnici niti u izražaju, niti ostavljenog prostora za više tumačenja. No, istodobno su inteligentni, subverzivni, duhoviti. A ako je ikad bilo vrijeme da je potrebna direktna poruka, to je sada.