Godina je 1993., u Hrvatskoj je rat. No, ipak se odlučuje da će se otići na Venecijansko bijenale. Problem je i gdje će se izlagati, jer nekada je postojao jedan paviljon, onaj Jugoslavije, sada više nije jasno gdje (valja reći da je to problem koji smo "zadržali" do danas). Izbornik je Igor Zidić, a izlažu Milivoj Bijelić, Ivo Deković i Željko Kipke. Trojica umjetnika koji tada, na prvu, možda i nisu previše očit izbor. I trojica umjetnika koji zapravo nemaju puno poveznica na prvi pogled, osim naravno, promišljene umjetnosti. Naknadna će pamet pokazati sljedeće: bio je to jedan od najboljih nastupa hrvatskog paviljona do sada. I sjajni popratni Zidićev tekst.
Ne znam što bih vam rekla o hrvatskim nastupima na Venecijanskom bijenalu posljednjih godina.
Dok je Kipke prisutan u javnosti i kao umjetnik i kao kritičar, i to bez dlake na jeziku, za Milivoja Bijelića, koji živi u Njemačkoj, već dugo nisam čula, no ljudi kojima sam vjerovala i kojima vjerujem jako su mi ga hvalili.
Što se tiče Dekovića, u čijim je radovima Zidić prepoznao "traganje za novim umjetničkim vizijama, koje u pravilu nastaju kroz igru, maštu, radost i tugu", široj je publici danas možda najpoznatiji po svojim skulpturama ispod mora i muzeju koji se nalazi ispod mora.
Izložba Ive Dekovića, koja se do 4. studenog može pogledati u Galeriji Matice hrvatske, a vodi ju Vanja Babić, zanimljiva je jer je poprilično različita od svega ostalog što se trenutačno događa na sceni (to sam pisala i za Jadranku Ivaniš Yayu prošli tjedan, ali to vrijedi za obje, nije fraza). Uglavnom, riječ je o umjetnikovoj retrospektivi, počevši od sedamdesetih godina prošloga stoljeća i studiranja na znamenitoj Kunstakademie u Düsseldorfu. Babić tumači, a tako je napravljen postav, da je riječ o svojevrsnim akcentima iz njegova rada, koji će promjenom izlagačkog konteksta "poprimati i neke nove konotacije, nipošto pritom ne potirući one izvorne". U središtu izložbe nalazi se veća instalacija sačinjena uglavnom od predmeta iz umjetnikovih radova ispod površine vode: za takvu umjetnost Deković je stvorio naziv sub-art, a u nju su uključeni i monitori što ih je svojedobno na razdoblje od deset godina položio na morsko dno. Također, u izložbu su uključeni i radovi koji se bave temom putovanja morem, što je jedan od ključnih motiva Dekovićeva stvaralaštva. Naime, i Deković je, poput mnogo hrvatskih umjetnika, Sokića, Petercola, dosta zanimljiv niz, bio i učio prvo za - pomorca. Bilo bi dobro vidjeti ih na jednom mjestu, autore kojima je ovo spona, moglo bi se sigurno nešto iščitati.
Izlaže se i Dekovićev u Hrvatskoj nikada prikazivan video s prikazom performansa jednog od očeva videoumjetnosti, Nam June Paika, u kojem legendarni umjetnik svira Chopina. Naime, kako mi je kasnije prepričao Babić, koji je i kustos izložbe, možda je manje poznato da je Deković jedan od prvih koji su bili u klasi Nam June Paika, kasnije svjetski proslavljenog umjetnika. Odnosno, on je već došao kad je Deković bio na akademiji u Düsserdorfu. Sa znamenitim korejskim videoumjetnikom ostat će u prijateljskim odnosima sve do njegove smrti. Na videu je u Zagrebu žena uz klavir kao performerica, dok je Nam June Paik potpisan kao pijanist. Inače, Nam June Paik jedan je od prvih koji su uveli video u umjetnost kao novu umjetnost, a nije to bilo tako davno. Uvijek se sjetim mladog kolege iz redakcije koji se bavi videom, i govori nam da se rodio kad je već postojao video, pa mu bude smiješno kad govorimo o novim medijima. Uglavnom, sve se jako brzo razvija. Nekoliko je fotki s akademije, a na kojoj je studirao i Joseph Beuys. Deković potom izlaže i razgovor Nam June Paika koji su potajno snimali studenti.
Kad uđete u prvu prostoriju, u centru su četiri televizijska monitora i iznad njih žena. Ovi su monitori, dakle, bili potopljeni pod morem deset godina, učvršćeni betonom kako se ne bi raspali u vodi, po njima su sada alge, izrasline... U dijelu je izložbe skulptura žene koja je bila potopljena pod morem, kao i pramac. Ovdje je i nadgrobni spomenik njegovoj majci, napravljen unaprijed, prije smrti, kako mi prepričava Babić, rekla mu je da napravi spomenik dok se još zna baviti kiparstvom. On ga stavlja na pramac broda kako bi uvijek bila s njim, ne želi ga staviti na groblje. Zabilježen je i put broda od zapadne Afrike do Rijeke koji je prošao kao, dakle, pomorac, prije studija kiparstva.
Kad je u Ražnju kod Rogoznice otvorio muzej, ponegdje se pisalo da je to prvi podmorski muzej na svijetu, no Ive Šimat Banov to je ispravio i nadodao da ne mora umanjiti vrijednost onog što je napravio te da mu je to "i životni i svakako hvalevrijedni projekt". Umirovljenje je dočekao na Fachhochschuleu u Aachenu, kao dekan. Sve je počelo 1996., kada su u njegovoj vikendici u Ražnju on i nekoliko njegovih studenata uronili zmaja od plastičnih boca, a potom su, iste godine, potopili devet televizora u blizini svetišta. Kamerom su bilježili što se zbiva - taloženje trave, lom svjetlosti - zatim su izvadili predmete iz mora, oblikovali ih u silikonu, stavili u beton i u njih ugradili osobne fetiše bliskih ljudi - jedan je stavio kosu majke, a sam Deković bakine naočale. Svojedobno je uz izložbu u Gliptoteci HAZU govorio da ga ponajviše inspirira Jean Cousteau, ali i film "Big Blue".
Po struci je, dakle, inženjer brodogradnje i profesor likovne umjetnosti, i to spaja. U Zadru je relativno nedavno izložio plovilo na solarni pogon, a i inače su brodovi često bili u njegovoj umjetnosti. Ta "Electra" je proizašla, govorio je u medijima, iz "dječje sobe koja je ove godine dobila broj - 3327" na pramcu plovila u liku njegove majke, za koju Deković tvrdi da ga je cijelog života poticala na stvaranje i najbolje razumjela njegovu umjetničku sklonost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....