Slaven Tolj, ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i jedan od najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnika, bio je umjetnički direktor projekta Rijeka - europska prijestolnica kulture 2020. Dubrovčanin s riječkom adresom u tri je godine postao neizostavni dio gradskog kulturnog života, intenziviravši muzejske aktivnosti i otvorivši instituciju prema nezavisnoj sceni. S kandidaturom za EPK je, kao jedan od ključnih članova riječkog tima, također odradio sjajan posao.
Par godina nakon što napuštate rodni grad, praćeni prezirom i omalovažavanjem, pobjeđujete Dubrovnik i Rijeci prisvajate titulu EPK. Kakvi su vaši osjećaji prema tome?
- Bio sam sada u Dubrovniku par dana i cijela ta priča me opterećuje. Ja sam dolje bio nekakva maskota. To je ta neka kičasta pozicija gdje postaješ “retro heroj”. Mlađim generacijama to je smiješno, da u jeziku koristiš ideju neke etike. Nevjerojatno mi je da se ta očita situacija, koja se u Dubrovniku dogodila s ovom kandidaturom, prihvaća kao moguća. Jedan čovjek koji je pravomoćno osuđen vodi kandidaturu jednoga grada, financira taj proces, a u isto vrijeme radi sve suprotno od toga. Mi smo s njim prošli svašta, prevario nas je x-puta, i nevjerojatno mi je da su isti ljudi koji su bili aktivni u Pravu na grad, koji su potrošili ogromnu energiju i vrijeme, sada odjedanput dio tima Andra Vlahušića u Dubrovniku.
Zamjerate li kolegama koji su u tome sudjelovali?
- Ne zamjeram im ništa, svjestan sam da se ljudi moraju izboriti za taj prostor za koji se bore godinama. Povjerovali su da je došlo do neke promjene u svemu. Međutim, u isto vrijeme kada je cijeli grad protjeran u Mercedesov salon, radi se kandidatura koja je suprotno svemu tome. Što se to dogodilo? Znači da pristajemo na cijelu tu laž. Vjerujem da su ljudi koji su vodili taj proces stvarno vjerovali u kandidaturu. Svi smo dobro napravili “domaći rad”, cijeli taj proces bio je zanimljiv. Ali, recimo, ja u Dubrovniku ne bih sudjelovao u tome. Oni koji su se u sve to upustili, pogotovo mladi ljudi koji imaju energije i doista vjeruju da se nešto može promijeniti su, čini mi se, nekako naivno ušli u to. Ova se kandidatura ne može odraditi bez grada, bez apsolutne podrške, ako cijela zajednica ne stoji iza toga.
U Rijeci ste na čelu MMSU već tri godine, mandat vam je na četiri godine. Definitivno ostajete i nakon toga?
- Atmosfera je takva da želim ostati. Htio bih završiti taj proces koji sam započeo zajedno s kolegama u Muzeju, preseljenje u Rikard Benčić. EPK je dodatna motivacija. Trebale su tri godine proći da s puno malih akcija, puno malih programa, zavrtimo priču. Bilo je zamjerki da Muzej ne radi velike izložbe, da nema “sjajnih”, prezentnih stvari, ali to je naša strategija. Raditi puno malih stvari, da se otvori komunikacija, da surađujemo s puno partnera, lokalnih i stranih. Nema zavodljivih, velikih priča koje pokrivaju sve nedostatke.
Evidentna su ideološka neslaganja s aktualnim ministrom kulture. Očekujete li zbog toga probleme?
- Ne vjerujem da će si Ministarstvo dozvoliti takav gaf, jer ovo je malo šira priča od same Rijeke. To što ministar nije došao na proglašenje je čudno, ali na kraju krajeva, mislim da smo mi najmanje pozvani da govorimo o tome, jer smo jedini potpisali peticiju kojom tražimo njegovu smjenu.
Zašto ste je potpisali?
- To je pitanje svjetonazora koji je meni neprihvatljiv. Sve ljude koji pristanu na sudjelovanje u “Bujici” isključujem kao pristojne sugovornike za dalje. Ali, mi nemamo druge mogućnosti nego da se posložimo i radimo.
Kako vam se čini atmosfera u gradu?
- Sjajna je stvar što je EPK potaknula veliki entuzijazam. Kada sam se vratio iz Zagreba, prepoznali su me, recimo, taksisti, čestitali mi, pričali o tome. I oni će imati neke koristi, bit će više vožnji. Super je što puno ljudi prepoznaje potencijal koji EPK pruža. Rijeka mora iskoristiti to što može postati željeno mjesto za mnoge ljude, da tu dođu raditi, nešto stvarati. Pri tome ne mislim na one koji će se “nakačiti” zbog nekakvog budžeta, jer na partnerstva nismo gledali u tom smislu. Program je vrlo realan, nema spektakla, ali ima puno malih stvari s kojima Rijeka može zaživjeti kao stalno mjesto susreta.
Zbog političkog, svjetonazorskog konteksta, pod tekstovima na portalima pršte zloćudni komentari. I vi ste se našli na meti. Kako se nosite s time?
- Sigurno da nije lako, pogotovo Oliveru (Frljiću, op.a.) koji ima najviše problema. Mislim da njemu treba najveća podrška. Svatko tko ga je upoznao. može posvjedočiti da se radi o pristojnom čovjeku koji je otvoren i želi raditi.
Program EPK uključuje i neke za Rijeku bolne teme?
- To su traume koje zajednica nosi, o kojima postoji memorija i njima se treba baviti. Postoji, recimo, talijanska zajednica, talijansko kazalište, ali isto tako postoji i progon Talijana o kojemu se ne govori. Ako hoćemo biti pošteni prema sebi, moramo grebati po svim tim problemima. Ako djecu prepustimo nacionalističkom, primitivnom diskursu, dobit ćemo društvo u kojemu je teško živjeti. Imao sam situaciju u Rijeci gdje mi klinci od 14 godina govore da sam tovar, da su oni Riječani i da im izvan Rijeke ništa ne treba. Ako prepustimo te klince, ako ih budemo poticali u takvom razmišljanju, sutra ćemo imati problem. Imat ćemo nesretne ljude. Radit ćemo sa svima, koliko ćemo uspjeti, to ćemo vidjeti. Imat ćemo jednu liniju koja će raditi s Armadom, navijačima Rijeke. Armada može postati neka paramilitarna desna organizacija, a može poći i u drugom smjeru. Treba se baviti time, o tome razgovarati. Željeli bismo da ljudi izađu iz okvira, da komuniciraju, da susjedstva komuniciraju s nekim drugim susjedstvima. Da Armada upozna neke druge navijače u Europi koji su drugačije svjetonazorski postavljeni, koji imaju etiku koja ih izdvaja od ostalih navijačkih priča. Kada se ljudi upoznaju, puno lakše rješavaju probleme nego kada samo obilježavamo teritorij i pljucamo jedni po drugima.