‘ARHIV TD‘

U galeriji za koju je malo tko znao okupljali se Zuppa, Picelj i Mangelos

na slici: Nenad Popović, Albert Goldstein, Elizabeta Lalevska, Vjeran Zuppa i Jagoda Kaloper 1980. godine
 Goran Mehkek/Cropix
U galeriji Spot otvorena je izložba posvećena "Arhivu TD" koji je Petar Dabac pokrenuo u nekadašnjem ateljeu svog strica Toše

To nije bio samo prostor gdje sam se ja bavio fotografijom, nego je to bio prostor gdje se družilo. Ne samo umjetnici, bilo je tu i književnika, ma svega je bilo - kaže fotograf Petar Dabac o galeriji "Arhiv TD" koju je pokrenuo osamdesetih u kultnom prostoru nekadašnjeg ateljea svog strica Toše u Ilici 17. Upravo toj galeriji i njezinom djelovanju, za koje danas kažu čak i neki akteri kulturni scene da nisu znali, posvećena je izložba u Galeriji Spot. Fotografska galerija "Arhiv TD" osnovana je 1980. godine i djeluje do 1998. godine. U tom periodu u galeriji je prikazano 48 fotografskih izložbi domaćih i stranih autora.

"Upustiti se u avanturu vođenja privatne galerije ponekad se kulturnjacima čini kao jedini način djelovanja u vlastitoj sredini. A ponekad je pak ona rezultat sinergije okoline, trenutka, mogućnosti i kulturne klime u društvu. Možda je neka mješavina između ove dvije krajnosti, specifična situacija kojoj svjedočimo ranih osamdesetih u Zagrebu, navela Petra Dabca da sa suradnicima pokrene fotografsku galeriju", ističe se u najavi ove male, konceptualne, ali u svakom slučaju zanimljive izložbe koja pruža pogled u neka posve drugačija vremena, kada su se umjetnici okupljali, družili, razmjenjivali iskustva, poticali jedni druge i vođeni nevjerojatnim entuzijazmom oslanjajući se nerijetko na financijsku pomoć prijatelja koji su to znali prepoznati, gurali dalje svoje projekte.

image

Petar Dabac na fotografiji iz vremena postojanja "Arhiva TD"

Upravo početkom 1980. okupila se u Arhivu Toše Dabca grupa umjetnika s ciljem da utemelji u dijelu prostora galeriju za fotografiju "Arhiv TD". Skupinu su činili Petar Dabac – fotograf, Albert Goldstein – književnik i urednik u GZH-u, Ivan Picelj – slikar koji je izmislio ime Arhiv TD, Nenad Popović – urednik i izdavač, Slobodan Tadić – fotograf i Mladen Tudor, također fotograf.

Veliko društvo

"Gotovo pedeset izložbi domaćih i stranih autora raznih generacija, od onih redovitih Toše i Petra Dabca, preko izložbi, primjerice, Josipa Klarice i Mladena Tudora, do inozemnih gostovanja Chrisa Bella i Manfreda Willmanna, zagrebačka je publika mogla vidjeti u uskom hodniku u Ilici. Danas, kada je ovo tek jedan od kulturnih prostora koje smo gotovo zaboravili, ponovno mu se vraćamo", navode organizatori.

Kako napominju, izložbom u jednom drugom privatnom prostoru posvećenom fotografiji postavljaju, među ostalim, i pitanje što je potrebno da bi se kultura i umjetnost jedne sredine razvijale, koliko smo prostora za kulturu izgubili i zašto je važno da se izgubljenih sjećamo, postojeće čuvamo te nove osvajamo. Na izložbi posjetitelji mogu vidjeti dio bogate dokumentacije vezane uz rad galerije, brojne fotografije nastale za vrijeme otvaranja pojedinih izložbi, pročitati tekstove koji su izložbe pratili te radove nekih od autora koji su u galeriji izlagali, kao što su Manfred Willmann, Miro Švolík, Josip Klarica i drugi.

image

Ivan Picelj nakon otvorenja izložbe Dannyja Lyona u galeriji "Arhiv TD" 1980. godine
Goran Mehkek/Cropix

A da je galerija "Arhiv TD" bila jedno živo mjesto svjedoči upravo Petar Dabac čiji fotografski rad započinje 1960. godine u ateljeu Toše Dabca. "Bilo je to veliko društvo. Naravno, velika je pogodnost bila što je atelje bio na takvom mjestu gdje je svatko mogao doći bez problema. Glavni posjetilac je uvijek bio Ivan Picelj. Često sam govorio: Picelj za doručak, Picelj za ručak i Picelj za popodnevnu kavicu. Stalno je dolazio. I danas se pitam kako je to bilo moguće. Ja sam još onda imao atelje, ali neki naši poznati umjetnici, recimo Saša Srnec, nije imao atelje. Njegov radni prostor u malom stančiću bio je velik kao moja špajza. Jedan Picelj nije imao atelje. Zašto?", pita se Dabac.

Časopis za fotografiju

Autorica izložbe Lana Lovrenčić ističe njegovu ulogu ne samo kao umjetnika nego i kao kulturnog radnika. "Nakon smrti Toše Dabca on preuzima atelje i brine o njegovoj ostavštini. Ova galerija bila je nastavak razmišljanja o fotografiji u tom prostoru. Druženja su započela još s Tošom 60-ih, i nastavljaju se i nakon njegove smrti 1970. godine kada Pero preuzima prostor.

Tako je upravo ovdje dogovoreno osnivanje časopisa za fotografiju Spot. Dakle već u sedamdesetima imamo koncentraciju ljudi koji su prepoznali i shvatili da je vrijeme u našoj sredini da se o fotografiji počne razmišljati na drugačiji način, kao o nečemu što se treba gledati, o čemu se treba razmišljati, o čemu se treba pisati i o čemu se treba brinuti. Spot koji je pokrenut 1972. i koji je dostigao zaista svjetski nivo, doživio je nažalost samo jedanaest brojeva te prestaje izlaziti 1978. godine. Međutim ta energija je i dalje bila prisutna", kaže autorica izložbe.

Petar Dabac 1980. godine inicira izdavanje do sada najopsežnije monografije o Toši Dabcu, a te iste godine otvara i galeriju u Ilici. On je tada u tom prostoru, kako pojašnjava Lana Lovrenčić, u dvostrukoj ulozi gdje, s jedne strane djeluje kao skrbnik Tošinog arhiva, a s druge sa Slobodanom Tadićem, Mladenom Tudorom, Nenadom Popovićem, Albertom Goldsteinom i Ivanom Piceljom, osniva fotografsku galeriju "jer u tom trenutku u institucijama pada interes za pokazivanje fotografije".

"Ovo postaje mjesto gdje se pokazuje nova, reafirmirana fotografija koja se javlja 80-ih godina. Oni kao savjet galerije osmišljavaju ambiciozan i nabrijan program. Pokazuju podjednako umjetnike, mlađe, srednje i starije generacije, domaće i inozemne. Na taj način zagrebačkoj publici pokazuju fotografe koji danas bez ikakve sumnje spadaju u sam vrh srednjoeuropske i europske fotografije pa i šire.

Uz svaku izložbu trudili su se producirati i prateći tekst, koji se nije bavio formalnom već problematskom analizom, a većinu je napisao Albert Goldstein. I tu se opet pokazuje potreba da se o fotografiji promišlja kao o jednom složenom društvenom fenomenu", ističe autorica izložbe. U prvih pet godina priređuju 40 izložbi. Zanimljivo je da prva izložba nije uopće na popisu. "Bio je to Mangelos. To je ujedno i jedina izložba koja nije bila izložba fotografije", prisjeća se Petar Dabac.

"Jedan od stalnih posjetilaca i čovjek s kojim sam se puno družio bio je Mića Bašičević. Otkačen kakav je bio, sjedeći u Tošinoj fotelji, pušio je jednu cigaretu za drugom, rekao mi je jedan dan da bi htio izložiti svoje stvari. Neke globuse i tekstove. To je bilo 1979. godine, još nije bilo ideje o galeriji." Kada se galerija 1980. godine službeno otvorila, prva je izložba bila je ona Henrija Cartier-Bressona. "Mladen Tudor, kao fotoreporter tih godina zaposlen u Vjesniku, uspio je sakupiti impozantnu kolekciju fotografija. I prva je izložba u galeriji iz te njegove zbirke", otkriva Lana Lovrenčić.

image

"I am the Best Artist" Victora Macarola iz njegove serije "New York"
Goran Mehkek/Cropix

Portreti glumica

Na sljedećoj izložbi pokazane su fotografije Magnumovih fotografa koje prikazuju Picassa, a na trećoj fotografije iz ostavštine Toše Dabca, portreti glumica. "Tošo je u MGM-u bio prevodilac, prevodio je titlove filmova, dobro je znao engleski. Spremao je njihove pr fotografije, originale, i to smo izložili. Jedan jako lijepi materijal", kaže Petar Dabac. Slijede "Zagreb 30-ih" Toše Dabca, pa izložba Petra Dabca, zatim "Hommage Novim tenedencijama" iz kolekcije Ivana Picelja, pa izložbe tadašnjih suvremenih fotografa Manfreda Willmanna, Branka Lenarta i drugih.

Prema riječima kustosice, ova galerija nije bila samo važna jer je bila mjesto gdje su Zagrepčani mogli vidjeti svašta zanimljivo, nego su te izložbe bile dobrim dijelom rezultat suradnje i razmjene s Beogradom, Ljubljanom, Novim Mestom i Grazom. "Do 1985. godine je bilo najviše izložbi. Na žalost taj prostor u Ilici je bio očito mnogima u fokusu jako dugo vremena i već tada počinju problemi. CIO, Centar za industrijsko oblikovanje i dizajn, koji je tada bio beskućnik, useljava se u Ilicu 17, tako da više nije bilo fizički mjesta za izložbe i one su postajale sve rjeđe. Tada kreće i borba Petra Dabca da se ostavština Toše Dabca sačuva i zaštiti pravno.

Kada je 2000-ih zbirka zaštićena kao kulturno dobro, registrirana je kao pokretna zbirka, neovisno o prostoru, što je bilo odstupanje od rješenja preventivne zaštite iz 1970. u kojemu je izrijekom stajalo da su zbirka i prostor ateljea nedjeljiva cjelina. Danas nažalost imamo situaciju u kojoj je arhiv Toše Dabca iseljen. Prošle godine je iz Grada rečeno kako je to privremeno i da će prostor biti saniran, međutim pitanje je da li će se to realizirati. Spominjana je mogućnost preseljenja i u neki alternativni prostor", kaže kustosica. "Ali to ne može biti neki drugi prostor, to ne bi imalo smisla", tvrdi Dabac.

Izložba u Galeriji Spot prikazuje galeriju kao mjesto okupljanja i prijateljstva te razgovora i pisanja o fotografiji. Sama izložba započinje logom galerije, slijede zatim pozivnice, radovi i popratni predgovori s nekih od izložbi, a tu je i jedna vitrina u kojoj su izložene fotografije s "nezaboravnih susreta".

"Atelje je bio dvije stvari. Prva stvar je sloboda, a druga - igra. Ko mala deca smo se igrali", zaključuje Petar Dabac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. ožujak 2024 04:47