Nažalost, nije mi se ovo dogodilo jednom: ako ne dođem na samo otvaranje, gdje se i družimo, a nije riječ o onih desetak galerija u Zagrebu koje imaju više zaposlenih, odnosno ako dođem kasnije, u miru pogledati izložbu, moram se najaviti. To mi se neki dan dogodilo u Galeriji Vladimir Bužančić u Remetincu. Na ulaznim vratima stoji broj telefona, i "doći će po vas".
Dva puta mi se čak dogodilo da sam sama u Zagrebu obilazila izložbu, mogla sam uzeti što god sam željela.
U svakom slučaju, krivo mi je da prostori poput Galerije Bužančić, a koja uistinu ima zanimljiv program i nadoknađuje nedostatak prostora za suvremenu scenu kojeg kronično nedostaje u Zagrebu, nema dovoljno zaposlenih koji bi mogli čuvati izložbu.
Izložba koju sam išla pogledati zove se "Glavo huda", autorica je Jadranka Ivaniš Yaya, široj publici vjerojatno poznatija kao pjevačica, vodi i svoju emisiju na radiju. Moram reći da je to jedna od njezinih najboljih izložbi koje sam imala priliku vidjeti. Ono što mi se ponajviše sviđa jest to što ne robuje nikakvim trendovima, drugačija je od ostatka scene, i to je osvježavajuće. Ostatak je scene o kojoj se sada ponajviše piše puno "umiveniji". Ne mora sve biti tako čisto, pročišćeno, uredno. Pa život je itekako neuredan, nema pravila. Umjetnost bi trebala i to odraziti. A možda je to i generacijski.
Čista emocija
Jadranka Ivaniš Yaya prikazuje čistu emociju, njezin je rukopis žestok, nema minimalizma i nema suzdržavanja. Nema "manje je više", osim možda na jednoj slici na izložbi, koja stoji pred njezin sam kraj, nastala je ove godine i nosi naslov, jednostavno, "Mir".
To je ona vrsta slikarstva koja će vam prenijeti energiju uživo, teško da ćete steći dojam o ovim radovima isključivo u virtualnom svijetu. Naravno, to stoji za sve, ali za neke radove posebno, tako i za ove njezine.
Jednom sam pročitala da je, kako bi učila kod Zlatka Kesera, a riječ je o jednoj poprilično specifičnoj osobi u umjetničkom svijetu, insajderi će znati o čemu govorim, bila spremna pauzirati čitavu godinu. Vidim u njihovu rukopisu i dan-danas sličnost, prepoznavanje, pa i na ovoj izložbi, koju ćete moći pogledati.
Inače, riječ je o recikliranim materijalima, ima puno kartona, izložene su kombinirane tehnike kolaža, asamblaža, crteža i slika.
Jedan od možda i najupečatljivijih radova nosi naziv "Zeleno", prema boji koja je zapravo glavni koloristički akcent rada, višeslojnog, dakle. Zanimljiv je, potom, i rad "Mrtva priroda" u kojemu vidim i neke reference, naročito u očima, na kubizam, Picassa, više paralelnih stvarnosti odjednom... Pa "Nemirna, ali...", to je slika koja će doslovce prenijeti osjećaj nemira. "Uhvaćeni u mrežu" nastao je 2017. - izložba obuhvaća odabrana djela posljednjeg desetljeća - i to je rad koji možda i najviše izlazi u treću dimenziju. Mnoštvo je, potom, glava koje su u postavu poredane jedna pokraj druge...
I kad sam pisala o njezinoj izložbi nazvanoj "Čistilište", tehnika je bila kombinirana: akrili koje kombinira s papirom i tekstilom, često koristi i odbačene materijale koji onda izlaze u treću dimenziju sa slike. Tada je bila riječ o sljedećem: djela obiluju mnoštvom detalja (fragmenti ljudskog lica, usnice, slova, siluete i sl.), praznih površina gotovo da i nema, mnoštvo je simbola, znakova, često se može prepoznati jezik ulične umjetnosti, bunta, Basquiata, ali i podsvijesti, arhetipova. Sada se rukopis još dodatno razvio.
Od recikliranog tekstila
Slikocrteži/kolaži također su inspirirani tzv. quilt tehnikama, uglavnom izvedenima od recikliranog tekstila, u mnogo slojeva. Uz izložbu se citira i sama umjetnica. "Ovaj ciklus radova istražuje upravo te slojeve; utječe li nevidljivo i prekriveno na energiju slike, emanira li slika jače zbog (ne)ispričanih i satkanih dijelova koju su tu, ali ih ne vidimo? Što je to ispunilo, satkalo slike: naizgled nevažni elementi, odbačeni papirići nakon radionice, prerezani monoprintovi, isječene margine te mogu li svi oni biti humus koji će oploditi krajnji rezultat?", pita se Jadranka Ivaniš Yaya.
Predgovor piše Iva Körbler, koja među ostalim tumači: "Još prije par godina smatrala sam kako je fragmentirani svijet Yayinih slika refleks našeg svijeta koji je također u potpunosti fragmentiran, gdje svakodnevno zapažamo diskontinuitet vremena, prostora i različitih iskustvenih situacija. Čini nam se kao da svaki dan živimo barem dvije, tri ili četiri paralelne stvarnosti"; te također zaključuje: "Bez patetike, čini mi se da je to ona faza životne i umjetničke zrelosti kad konačno znamo tko smo, kako dišemo i da nas baš briga što će drugi reći o našem umjetničkom svjetonazoru ili putu".
Slažem se. Srećom, svi smo, kada je riječ o našoj generaciji, u ovoj fazi.
Tako mi se neki dan dogodilo u Galeriji Vladimir Bužančić u Remetincu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....