Portugalac Álvaro Siza jedan je od meni najbližih arhitekata. Osim što smatram projekt restorana Boa Nova u Portu jednim od najboljih djela suvremene arhitekture ikada, za njegov sam se rad naknadno vezala nakon što sam na Venecijanskom bijenalu dok je primao nagradu za životno djelo vidjela na izložbi crteže koje je napravio. Izložio je pedeset tri crteža u Fondazione Querini Stampalia, prostoru inače u kojemu je svojedobno, bio i hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu gdje je nastupio i Julije Knifer. Imala sam osjećaj da nam je veliki arhitekt dozvolio da vidimo njegovu intimniju, nježniju stranu.
To je i prvi put da je svoje crteže izložio, iako je već zašao u konkretnije godine života, a crta od studentskih dana. Lako ga je bilo zamisliti tom prigodom kako sjedi u osunčanom Portu, u kafiću i pri tom gleda ljudske fizionomije koje uspijeva vjerno prenijeti u samo nekoliko poteza rukom, na papir. Kako skicira svojeg profesora s Akademije Fernanda Távora, koji je po svoj prilici na njega izvršio najveći utjecaj, kao i svojeg oca.
Stanovnici Porta mogu ga vidjeti s crtaćim blokom u ruci, kavom i kutijom cigareta. Iako su ti crteži druga strana poznatije strane Álvara Size kao dobitnika najvažnije nagrade za arhitekturu na svijetu Pritzker i autora restorana Boa Nova, pružili su jedan sasvim novi pogled.
Álvaro Siza, dobitnik Pritzkera, uz dvorac u mjestu Miljana oblikovao je kapelu. I tako je u selu kraj Kumrovca, na granici između Hrvatske i Slovenije, kapelicu, diskretnu i šarmantnu, kako to samo Siza zna, podigao jedan Pritzkerovac. Negdje sam pronašla kako je ljetos održana misa u kapeli, no u javnosti do sada nije pokazana, ovom je prigodom prvi puta predstavljamo. Dvorac je, inače, podigla obitelj Ratkaj u čijem je posjedu bila do 18. stoljeća, a potom je mijenjao vlasnike.
Kapelica je jednostavnih geometrijskih formi, bijela, visoka. Što mu je bilo bitno u ovom projektu pitamo našeg sugovornika, koji kapelicu opisuje na sljedeći način? "Smještena je na travnatoj livadi, vrlo strmoj, s javnom cestom koja ide uzbrdo. Tamo je jako malo prometa. Na samom je vrhu brda, s malom terasom između ceste i ulaznih vrata. Iza ceste i zgrade nalazi se gusta masa drveća koja čini okvir za cjelinu – livadu, put, kapelicu". Rad je na ovom projektu, govori dalje Siza, dogovorio preko šefa Kuće za arhitekturu Oris Andrije Rusana. "Rekao mi je, jednostavno, da netko podiže kapelicu i pitao me jesam li zainteresiran raditi na ovom projektu. Pristao sam" govori naš sugovornik.
On je i autor više sakralnih objekata. Kada je radio, primjerice, crkvu Santa Maria u Marco de Canaveses oslanjao se na tradiciju Portugala. O tome koliko mu je važna tradicija govori: " Bitna je kao inovacija. Balans između jednog i drugog, između tradicije i duha suvremenosti, vodi prema promjenama u arhitekturi". U jednom mi je ranijem intervjuu (naime, imala sam prigodu već jednom razgovarati s ovim znamenitim arhitektom), rekao da dolazi iz katoličke obitelji. Majka je bila religiozna, opisivao je, muškarci su odlazili u crkvu kao pratnja suprugama. Kada bi počela misa, njegov bi otac s većinom ostalih muškaraca izlazio van pušiti. Kada je malo odrastao, i on je išao s njima. Svi su dječaci željeli biti muškarci. Kasnije nije više išao u crkvu.
Kako je taj katolički odgoj utjecalo na njegov rad, kada je riječ o sakralnim objektima pitamo slavnog arhitekta? "Ponajviše je utjecalo na moja sjećanja dok sam bio dijete, kada bih odlazio u crkvu s majkom i braćom. Tamna i zatvorena izvana, s poprilično tajanstvenom atmosferom. Ta su sjećanja utjecala i na moj novi sakralni objekt: otvoren ka dolini i udaljenim planinama, uz puno svjetlosti u interijeru". Alvaro Siza želio je biti kipar. No, obitelj, ponajprije otac, nije se s tim složila, otac je smatrao da takav put vodi ka boemstvu, ka životu bez ikakve budućnosti. Ovaj inženjer je obožavao putovanja i klasičnu operu, no nije smatrao da se od klasične umjetnosti može živjeti. Bojali su se, i on i supruga mu, od čega će živjeti ako se upusti u umjetničko istraživanje. "Kako bih izbjegao daljnje rasprave, krenuo sam na Umjetničke studije, no na odsjek arhitekture, planirajući da što je ranije moguće promijenim odsjek. Došao sam u ovu školu, u trenutku koji je bio za mene posebno stimulirajuć, kao posljedica otvorenosti zemlje nakon kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Bio je tamo tim mladih profesora, ljudi koji su se borili za modernizam, kao i za umjetnost".
Je li mu, onda, bilo teško odustati od ideje da postane umjetnik, pitamo: "Postoji veza između svih umjetnosti, a ja sam u međuvremenu otkrio da arhitektura svakako može biti i umjetnost". Čitav je život i crtao, no nije napravio izložbu dok mu nije bilo sedamdeset godina, na Venecijanskom bijenalu. Crteži su sjajni, pa pitamo našeg sugovornika zašto ih nam ranije nije htio pokazati. Kako govori: "Moj rad van same arhitekture dugo nisam pokazao jer postoji jedna suvremena tendencija u društvu da se sve svede na specijalizaciju. Vjerovao sam, nekako, da u svijetu umjetnosti neću biti lako primljen". Potom je odlučio pokazati svoje crteže uz one pokojne supruge Marie Antonie Siza, talentirane umjetnice, koja je mlada preminula, a Siza je sam podizao njihovu djecu. Umjetnica je preminula još 1973., Siza je smatrao da je došlo vrijeme da se njezin rad valorizira, pa je počeo organizirati i skupne i njezine samostalne izložbe. O njezinim crtežima nam govori: "Osjećao sam da moram dijeliti to naslijeđe. Dio se njezinih radova sada nalazi u Portu i i Lisabonu. Također, neke smo izložbe tijekom godina otvorili u Zagrebu, Dubrovniku, Berlinu, Milanu...
Među njegovim su najpoznatijim radovima restoran Boa Nova u Portu, gdje je rođen 1933., potom stambena zgrada u Berlinu naziva "Dobro jutro, tugo", Muzej u Brazilu, bazeni Leça u Portu, novija, stambena zgrada na Manhattanu, obnova čitave jedne četvrti u Lisabonu...
Putovao je po čitavom svijetu, negdje se zadržao po više mjeseci, no odabrao je živjeti u svojem rodnom gradu, u Portu, gotovo čitav svoj život. Pronašla sam u jednom turističkom vodiču kako pišu da je Porto bijeg od svakodnevice, za sretne ljude. Slaže li se s ovom definicijom, pitamo našeg sugovornika. "Opisao bih Porto kao i bilo koji drugi grad, no u njemu živi moja obitelj i moji prijatelji" odgovara nam jednostavno na ovo pitanje slavni arhitekt.
U svijetu se proslavio nakon što je napravio restoran Boa Nova, u stijenama, u Portu. Ovaj prvi njegov projekt, koji je prvotno bio kuća za čaj, i doslovno izrasta iz stijena, i dandanas kritika smatra kultnim projektom. Do projekta je, negdje sam pročitala, došao zapravo slučajno. Što mu je bilo važno u tom trenutku, pitamo našeg sugovornika, ali i bi li išta danas učinio drugačije? "Bila je to prva prilika u mom životu da napravim javnu zgradu u prekrasnom pejsažu pokraj mora. Sigurno je da bih ju napravio drugačije danas, vjerojatno ne toliko zanimljivu kao što je bila ona koju sam podigao, odnosno u nedostatku onog prvog, svježeg entuzijazma". Bitan mu je i naručitelj: "Arhitektura nije samo tehnika, već je za osobe koje tamo borave, imaju svoj stav, emocije, važno je znati da gradite za nekog drugog koji će svoj temperament ugraditi u kuću."
Siza se puno bavio i socijalnom stanogradnjom. Primjerice, autor je rezidencijalne zgrade u Berlinu, koju kolokvijalno nazivaju "Dobro jutro, tugo". Prva je to asocijacija na knjigu Françoise Sagan, no zapravo je nazvana prema jednom grafitu koji je ovdje osvanuo u poprilično ružnom kontekstu. "Grafiti koji su osvanuli na građevini predstavljaju čin agresije iza kojeg stoji skupina ljudi koja je već tada bila protiv imigracije (bilo je to osamdesetih godina prošlog stoljeća, op.a.). Većina populacije u kvartu Kreuzberg, gdje se nalazi, bila je turskog podrijetla. Lokacija je bila u blizini Zida, koji je još postojao u tom trenutku, u njoj su živjeli većinom radnici iz Turske, koje su pozvali radi hitne obnove grada. Kada ta obnova više nije bila potrebna, neki ih nisu trebali niti su ih željeli" govori naš sugovornik. Radio je i u Haagu, projekt socijalnog stanovanja za imigrante. Kako govori: "Ovaj je projekt otvorio nove mogućnosti za mene. Naročito nakon što je projekt socijalnog stanovanja za imigrante u Portugalu otkazan kao posljedica političkih promjena".
Gradio je u SAD-u, na Manhattanu, gradio je u Brazilu, Galeriju Serpentine u Londonu... no, njegova je odluka da drži ured manjim, da radi samo one poslove koje može nadzirati? "Da, osjećam i potrebu i obavezu da nadgledam sve što se događa u uredu. Naravno, sve u suradnji s jako dobrim timom kojeg imam u uredu" govori nam Siza.
Možda je i floskula, no on je, poput većine velikih ljudi jednostavan, samozatajan, skroman, no u onom pozitivnom kontekstu. Pitamo ga, stoga, što mu je najveće moguće priznanje za arhitekturu, nagrada Pritzker, značila. Kako odgovara: "Bio sam iznenađen i sretan. Dobio sam priliku i raditi više van Portugala. Bio sam u kontaktu s različitim ljudima, i različitim okruženjima". U obrazloženju kojeg je dao žiri ove nagrade među ostalim je stajalo, pojednostavljeno prepričano, kako arhitekti nisu izumitelji već da daju odgovore na probleme s kojima se suočavaju.Slaže li se s tim: "Vjerujem da poštujem arhitekturu u svim okolnostima, da moja arhitektura proizlazi iz balansa između povijesti i geografije".
Na to se nadovezuje i misao koju je jednom, podsjećam ga, izrekao, "želim podizati građevine koje izgledaju kao da su uvijek bile tamo, na tom mjestu". Svidjela mi se odmah ta izjava, nakon što sam ju pročitala, no čini mi se kako je to ujedno i nešto što je jako teško postići, možda i najteže u arhitekturi. Ima li neki projekt, pitam, na kojem mu je bilo najteže raditi u tom kontekstu? "Svi su projekti teški, nužno je otkriti prisutnost prirodnosti u svakom pojedinačnom projektu, i kontekstu" odgovara nam ovaj arhitekt.
Tumačio je jednom i kako nema dobre arhitekture bez emocija. U jednom sam intervjuu pročitala i da je rekao da je na njega utjecala Gaudijeva Sagrada Familia, dok se s obitelji, još dok je bio malen dječak, vozio s obitelji Barcelonom. Ima li danas neki omiljeni projekt u kom kontekstu, koji ga posebno inspirira, pitamo našeg sugovornika. "Mogao bih ih nabrojati mnogo. No, sve ovisi o stanju u kojemu se u tom trenutku nalazite" govori. Prije par godina dao je intervju časopisu Oris, u kojemu je rekao, kako bi, da mu netko kojim slučajem ponudi da sagradi neboder u Šangaju, vjerojatno odbio. Zašto, pitamo našeg sugovornika? "Rekao sam to u kontekstu da sam već umoran od putovanja. U nekim bih drugim okolnostima takvu ponudu prihvatio s velikim entuzijazmom" odgovara nam ovaj veliki arhitekt.
Razgovor zaključujemo jednim citatom, svidjelo mi se, govorim našem sugovorniku, kada je Eduardo Souto de Moura, koji je veliki štovatelj njegova rada, njegov učenik, također dobitnik nagrade Pritzker (on je koautor, s 3LHD, kuće u Preradovićevoj ulici o kojoj je bilo mnogo polemika), rekao da su Sizine kuće "poput mačaka koje spavaju na suncu. Slaže li se? "Svakako. I ja obožavam zaspati na suncu".