Galerija Trotoar pokušava nešto, već drugu godinu. I to sa zamjetnim uspjehom, barem za krug kulturnjaka oko Galerije i njihovih prijatelja. Već je uobičajena vijest da se na noć otvorenja izložbe u Trotoaru Mesničkom ulicom ne može proći automobilom zbog gomile zainteresirane publike. Nažalost, gužva je samo na otvorenju, jer je tu riječ, uglavnom, o pripadnicima likovne i kulturne scene koji na Trotoarova otvorenja dolaze biti viđeni. Ali i to je značajan uspjeh: postati u kratkom roku centralno mjesto jednog kulturnog kruga. Ekskluzivizam, koji se očituje u strogoj selektivnosti autora i relativno oskudnom izložbenom ritmu i glamurozna otvorenja nisu nešto što osobno jako cijenim kao praksu izložbenih prostora, ali mora se priznati da je Trotoar stekao značajan ugled u našem malom gradu. Galerija je, inače, nastala iz privatne inicijative i bogate kolekcije suvremene umjetnosti "Antonić - Cerin". U petak je u Trotoaru otvorena izložba Bojana Šumonje pod nazivom "Tulip Hysteria", što je referencija na nizozemsku tulipansku groznicu iz 17. stoljeća, kada su gomolji određenih, posebno uzgojenih vrsta tulipana, zbog trgovačkih spekulacija, dosezali nevjerojatne cijene.
Bojan Šumonja je Puležan i jedan od najzanimljivijih suvremenih, hrvatskih slikara. Način na koji spaja klasičan, slikarski pristup i ikonografiju suvremene, nerijetko popularne, kulture, specifičan je u našoj umjetnosti. Spomenuta klasičnost njegova slikarstva očigledna je u bogatom potezu i titravim površinama slika. On uživa u tehnici, u vještini, u onom specifičnom što slikarstvo može dati. Nekoć je to radio materičnije, u gustim, gdjegdje i reljefnim namazima, a sada svoje slike kao da pokušava dematerijalizirati u sitnom potezu, kojim dočarava šumske eksterijere. U tom se potezu, u okerasto-smeđoj boji koja dominira novim slikama, vidi i kolorističko bogatstvo. Ono sugerira, najprije, pejzažnu tradiciju koja je, često, naglašavajući specifične mogućnosti slikarstva, pokušavala dočarati efekte svjetla u prirodi. Akcenti boje upućuju i da je stvarnost koju Šumonja slika, unatoč njezinoj uvjerljivosti, zapravo izmaknuta iz realnog iskustva. U nju uskaču, poput šumskih duhova, likovi iz slikareva uma, kontaminirana popularnom kulturom - štrumpfovi, Paje Patci, plišanci, lubanje i olupine. Suvremeni se narativ naslanja na tradicionalnu temu pejzaža, dajući joj nove mogućnosti interpretacije. Šuma više nije mjesto bijega, nego naša unutrašnjost, naša svijest. Zbog toga je posve bespotrebna (iako je efektna) scenografska intervencija u galerijski prostor, koja je pod galerije djelomično zasula komadićima drveta, želeći rekreirati šumski ugođaj. Kao da se time promašuje sugestija da su te Šumonjine šume, zapravo, u nama i posvuda oko nas, u srcu same civilizacije. Usred njegovih šuma su i slova (što je, uglavnom, stilski i kompozicijski, riskantan dodatak na sliku) s porukama: "fuck you men" ili "oh god I miss you too". One sugeriraju jednostavnu emotivnost svakodnevnih interakcija, ali možda i još nešto.
Naslov izložbe nosi zanimljivu priču. Naime, osim spomenute, tulipanske groznice koja je već na početku kapitalizma pokazala njegove moguće apsurde, manipulacije ponudom i potražnjom, i to kako se lako stvaraju tržišni mjehuri (odnosno napuhivanja vrijednosti određenih roba, s ciljem brzog i neodgovornog bogaćenja pojedinaca, jer te vrijednosti nužno kolabiraju), naslov asocira i na oca suvremenoumjetničkog razmišljanja, Marcela Duchampa. Kada je 1917. američko Društvo neovisnih umjetnika raspisalo poziv za veliku izložbu u Grand Central Palaceu u New Yorku, Duchamp je na nju prijavio kubističku sliku pod nazivom "Tulip Hysteria Co-ordinating". Umjesto nje, na izložbu je donio svoj slavni objekt, običan pisoar - "Fontanu". Ostalo je povijest (umjetnosti).
Duchamp je bio provokator, ali i veliki poznavatelj svoga vremena. Svjestan da su se ideja umjetnosti i, njoj inherentno, filozofsko polje estetike, početkom 20. stoljeća, počeli sve više i više preklapati s umjetničkim tržištem, vrlo je vjerojatno svoju podvalu (koju ćemo kasnije zvati "konceptualnom") namjerno najavio kao početak neke nove tulipanske groznice. Poznajući kontekst Duchampova stvaralaštva, teško mi je pomisliti da je bilo drugačije. Jer, nakon Duchampove "Fontane", koja je proizvela kratkoročni skandal, pa je i zabranjeno njezino izlaganje na spomenutoj izložbi, estetika je dobila svoj novi temelj. Vrijednost umjetničkog djela više nije bila u onome što se prikazuje, a još manje u onome kako se nešto prikazuje, već se svela na "zašto". Na ideju iza rada, to jest na koncept.
Implikacije toga bile su goleme za umjetnost, ali još veće za potencijalne tržišne spekulacije. Umjetničko djelo je, sada, moglo imati potencijalno neograničenu vrijednost. Bilo je dovoljno da industrijalci takozvanog pozlaćenog doba, koje su zvali i "baruni pljačkaši", odluče kroz nečiji umjetnički opus uvećati vlastito bogatstvo. Vrijednost umjetnina više ne propisuju autoriteti nekog zanata, pa niti duhovni ili državni moćnici, već je to, isključivo, vrijednost ideje. Nju može konstruirati svaki talentiraniji kunsthistoričar (a oni barem nisu skupi), koji zna žonglirati pojmovima i riječima. Tako konstruiranu vrijednost potrebno je još samo institucionalizirati, to jest nametnuti zajednici, a s obzirom na poznato srdačne odnose kapitala i politike, ni to našim avangardnim "barunima pljačkašima" nije bilo teško. Trebalo je, tek, podmazati kojeg gradonačelnika, nagovoriti ga da otvori muzej moderne umjetnosti, te donirati tom muzeju određenu svotu novaca (ionako povraćenu kroz poreznu olakšicu, ili određene porezne ustupke), pa i pokoje djelo iz vlastite zbirke. Nakon toga, djelima koja ostaju u obiteljskim zbirkama cijena se, kroz vrijeme, vrlo brzo multiplicira i više stotina, pa i tisuća puta. Moderna umjetnost i njezina estetika utemeljeni su na špekulacijama kapitalista. Vjerujem da je Duchamp, stari šahist, predvidio te poteze kada je htio izložiti svoju "Fontanu", davne 1917., iste godine kada su se, na drugoj strani svijeta, umjetnost i estetika eksperimenta pokušali uspostaviti na drugačijim, kolektivističkim temeljima, što se, kasnije, pokazalo posve neuspjelim.
I gdje je tu Bojan Šumonja? Kustosica Tena Bakšaj tumači naslov izložbe autorovim afirmativnim odnosom prema tradiciji avangarde. Umjetnik tako, piše kustosica u predgovoru, "vješto skreće pozornost na univerzalne postulate umjetničkog stvaralaštva - želju za promjenom, pomakom u percepciji i bijeg od poznatoga sebe koji u konačnici čine razliku i pretvaraju prosječan rad u dobar, bio on kolektivan ili individualan".
Budući da poznajem Šumonjin opus, nadopunio bih interpretaciju naslova ciklusa, jer je smatram ključnom i za interpretaciju samih djela. Kada je 2023. ovaj slikar sa mnom, kao kustosom, radio izložbu "Kako sjebati zmiju" u Galeriji Forum, uz slike mi je pokazao i neke tekstove, od kojih sam dva objavio u katalogu i izložio pokraj slika. Uz prvu sliku iz ciklusa, s prikazom plamenaca u brezovoj šumi i naslovom "Here we are, jebiga", koji se odnosi na stanje suvremenog slikarstva, Šumonja je napisao, između ostaloga: "Kontemplirajući nad recentnim stvaralaštvom suvremene slikarske produkcije, uočio sam da su to već toliko komercijalizirani motivi da sam ih počeo doživljavati kao izlizane suvremene arhetipove. Oni su postali idealni motivi za izrugivanje s trendovima, koji su daleko od suštine."
Zainteresiran za stanje umjetnosti danas i prepoznajući dominaciju koncepta nad specifičnim slikarskim izrazom, Šumonja većinu ideja koje defiliraju današnjim slikarskim platnima naziva "izlizanim suvremenim arhetipovima" koji su "daleko od suštine". Plamenci su, tako, znak neke prisiljene bizarnosti, brezove šume senzibilna poetizacija (i, u suvremenom slikarstvu česta, referencija na sliku "Perzijska minijatura" iz 2013., popularnog rumunjskog slikara Adriana Ghenia), a štrumpfovi i ostali junaci stripa i crtića, tobože ukazuju na umjetnikovu svijest o komercijalnoj, pop-kulturnoj svakodnevici, u kojoj je dječja nevinost kontaminirana konzumerizmom. I tako dalje. Međutim, Šumonja ne traži da tumačimo njegove simbole, već da uočimo njihovu akumulaciju u praksi i teoriji suvremene umjetnosti. I onda, da se zapitamo zašto su tamo. Kod Šumonje, konkretno, oni su zagađenje jezika slike, koji bi bio ta, apostrofirana, "suština". To su otpaci u formi, glasne, neonske poruke, u dubini šume, koja više nije idilična, tiha i skladna, nego apokaliptična i napola posječena. Umjetnost je, danas, svedena na narativ, kojim se konstruira njezina vrijednost i to prvenstveno tržišna vrijednost. Slike postaju dionice kojima cijena raste i pada, ovisno o slikarovu statusu u krugovima galerista i teoretičara.
U tom se smislu njegovo "oh god I miss you too", može shvatiti i sa zamišljenim zarezom iza imenice "god", dakle kao vapaj za nekim temeljem vrijednosti, odnosno za mrtvim bogom slikarstva, usred šume pune smeća. A vrijednosti se, kao što znamo, nikada ne mogu odnositi samo na jedno područje ljudskog djelovanja. Autoritet implicira autoritarnost, a suvremeno, liberalno društvo autoritarnost i apsolutnost istina odbacuje u svakoj sferi. Baš usred jedne iste ovakve šume, Nietzscheov je Zaratustra, odlazeći među ljude nakon godina meditacije, susreo starog pustinjaka koji još nije čuo da je Bog umro.
Nietzsche je znao da famoznu smrt Boga nije dovoljno samo ekstatično objaviti, odnosno osvijestiti je i prepustiti se, potom, nekoj potpunoj, neobvezujućoj slobodi. Naprotiv, njezino je osvještavanje tek početak mukotrpnog posla pronalaženja novih vrijednosti i novih temelja života. Slično je, mislim, rekao i Duchamp svojom "Fontanom". Da, popišajmo se na umjetnost, ali, probajmo, nakon toga i stvoriti novu. Kako to učiniti, pita se i Bojan Šumonja, a odgovore traži u šumama punim kulturnog smeća i odsječenih trupaca, na kakvima je, nekada, stajala naša, gorda i pompozna, civilizacija. Poput neke Venecije koja neminovno tone, puna povijesti i patosa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....