LEXART SKLADIŠTE

U Zagrebu se večeras otvara nova galerija: Izlaže 37 umjetnika, od Kožarića do Zagode

Damir Sokić (arhivska fotografija)
 Goran Sebelic/Cropix
Želja im je bila "stvoriti mjesto u centru grada, baviti se ozbiljnim temama pa premda ostale visiti u zraku‘

Nova galerija u Zagrebu otvorit će se 30. lipnja u skladištu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Frankopanskoj ulici, u živom dvorištu popunjenom kafićima, ali i prostorima ADU, te klubu u kojemu se okupljaju kulturnjaci. Dvorište je, podsjetimo, oslikano i muralima naših poznatih umjetnika. U Zagrebu, treba reći, već dulji niz godina nije otvorena nova galerija.

Galerija se zove LEXART Skladište, a vodi ju institucija čiji su osnivači Dean Jokanović Toumin, Nina Ivančić i Damir Sokić, u dogovoru s Brunom Kragićem koji je na čelu Leksikografskog zavoda.

Početi program galerije izložba je naziva Umjetnost je sumnja, kako govori Damir Sokić "s potpuno novom kustosicom, doduše poznatom umjetnicom, ali i provokativnim tekstom koji bih se usudio nazvati i programskim polazištem galerije". Kustosica je Snježana Ban, umjetnica koju smo upoznali u široj javnosti izložbom "Rastaju se Gilbert i George" prije petnaestak godina, a izložbom istražuje sumnju kao kreativni potencijal u suvremenoj umjetnosti. Izlaže trideset sedam umjetnika, svih generacija, od Ivana Kožarića, Đure Sedera, Gorana Trbuljaka, preko umjetnika srednje generacije Goga Bralić i drugi, do autora najmlađe generacije kao što su Mihael Klanjčić, Iva Zagoda.

Crveni pod

Pod je u intenzivno crvenoj boji. Postav čine knjige koje su se zatekle u skladištu Leksikografskog zavoda, naslagane jedna na drugu. Pojedini pano ima i trideset tona, a na tim su panoima od knjiga slike. Sokić objašnjava kako je prostor ponuđen njemu i Jokanoviću Touminu: "družeći se u već spomenutom klubu s ljudima iz Leksa i drugima u razgovorima nazirala se moguća ideja još jedne, nove djelatnosti Zavoda i privlačenja novih ljudi, zapravo ujedinjenja raznih ambicija. U mrtvom kapitalu opterećenog skladišta iz raznoraznih razloga preopterećenog i doslovno i metaforički zazvonio je izazov. Knjiga. Iskoristiti knjigu" govori i nastavlja "Samo je jedan jadan razlog za fizičko uništavanje knjige i bezbroj opravdanih za sačuvati je. Ovdje, nadam se, nije potrebno naglasiti da ne mislim samo na njenu nasušnu materičnost iako smo je koristili kao ciglu za gradnju monolita".
Izložba je podijeljena u tri dijela, i kako tumači Sokić, pokazat će širinu njihova interesa:

"Već sama organizacija izložbe, njeno protezanje kroz nekoliko mjeseci, adaptiranje nedaćama koje su nas svih zadesile govori o agilnosti i entuzijazmu svih suradnika. Svi umjetnici, dostupni umjetnici, a zastupljeni u knjizi - katalogu koja prati izložbu bit će i izloženi. Nema hijerarhijskog izbora ni postava. Svaki rad jednako je važan".

Želja im je bila, tumači dalje Sokić, "stvoriti mjesto u centru grada, ne privlačiti publiku zabavnim sadržajima, baviti se ozbiljnim temama pa premda ostale visiti u zraku. Neka vise barem su vidljive. Previše je prožvakanih pa ispljunutih sadržaja. znam da zvuči grubo, ali je tako".

Šarm skladišta

To što je prostor skladište, nastavlja, oduvijek je bio i njegov šarm: "uvukli smo u njega galeriju na način koliko su nam okolnosti dozvoljavale, financijske, organizacijske, vremenske. Da su bolja vremena ne bismo postavljali ikakva pitanja, ušli bismo u galeriju i gledali slike. Ovako, bilo je naporno, ponekad čak i stresno, naravno, ako je želja prevelika. Veliki je potencijal tog prostora. Izgleda definirano ali ga doživljavam kao veliku uspavanu zvijer koja duboko diše i ako se probudi svašta bi bila u stanju napraviti. Između crvenog poda i industrijskih lampi uspjeli smo napraviti osvijetljeni tunel pristojne galerije, ali koja ima jaki karakter koji se u budućnosti može nametnuti a moći će se po potrebi adaptirati. Eto posla drugima, nadam se mlađima. Malo je galerija u Zagrebu, novootvorenih galerija. Siromašne su i kratko traju. One, nekad socijalističke postale su tranzicijski Frankenštajni bez stava, stila i nivoa. Bolje je sve napustiti nego išta od nabrojanog izgubiti". Galerija, napominje, neće biti tržišno orijentirana: "tim poslom se bave drugačiji ljudi, a valjda i sam početak govori u kojem smjeru idemo. Mislim da biografije nas koji ovo radimo pa i izlagača na ovoj izložbi govore o prepoznatljivoj orijentaciji".

Iskustvo u vođenju

Damir Sokić ima već iskustvo u vođenju Academie Moderna. Objašnjava koliko je izazovno bilo voditi galerijski prostor: "nije to veliki izazov. Prije bih to nazvao pripitomljavanje uže sredine, traženje uporišta da se baš ne živi u živom blatu gdje puno mašeš a nitko ne razumije što hoćeš. Razumjeli smo se u mnogo čemu čim smo toliko dugo izdržali. Bilo je i nadam se da će još biti lijepih i smislenih trenutaka oko Academie Moderne, a siguran sam da ne bi bilo niti ovoga u Leksu da nema Academie. Na koncu svi uži suradnici okupljeni oko ovog projekta Snježana Ban, Ante Rašić, Damir Fabijanić, Gordana Bralić su bliži ili malo dalji suradnici i izlagači u galeriji AM. Ako pogledamo listu umjetnika s ove izložbe uočit ćemo da su mnogi kroz Šenoinu i ostavili ozbiljnog traga u toj instituciji za koju s ponosom danas mogu reći da smo dio izostavljene pažnje ovog i ovakvog Ministarstva kulture. Preživjeli smo i bez njih".

Na pitanje postoji li "prazan" prostor na zagrebačkom galerijskom polju kojeg bi trebalo popuniti, Sokić kritički odgovara, referirajući se na neke od vodećih institucija: "potpuno “prazan“ prostor na zagrebačkom galerijskom prostoru su u MSU, u Modernoj galeriji, u Klovićevim dvorima, u Umjetničkom paviljonu, u Galeriji Forum. Za početak treba popuniti tu pustoš".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 11:37