Jednog dana život će biti lijep. Točno tako zove se izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić koja pokazuje koliko je život Roma ružan. Za djecu i toksično dekuražirajući. Poražavajući. Toliko da mnogu od te djece, netom što navrše deset, jedanaest uvjeri da će i njihov život, baš kao i živote njihovih roditelja, biti teško živjeti, da će siromaštvo biti gotovo neizdrživo, a obrazovanje - nedohvatljivo.
Autorice izložbe, novinarka i fotografkinja, pokazuju zašto Romi ostaju neškolovani, nezaposleni, izolirani u barakama i potleušicama, kakav je to "virus" što generacijama drži čitav narod na dnu. Izložene fotografije Ane Opalić prate audio zapisi, razgovori Barbare Matejčić s Romima, većinom djecom, s Banije, iz Koprivnice i iz Zagreba u kojima pripovijedaju kako žive. U tim je zajednicama, doduše, osim siromaštva, i puno topline, dječje igre i smijeha, međusobne povezanosti i podrške, s jedne je strane to život krajnje neimaštine iz koje je teško otrgnuti se, s druge strane su ti ljudi jako usmjereni jedni na druge, kako to već biva u malim zajednicama.
Iz svake od djeteta izgovorene rečenice strši netko i nešto tko ih snažno pritišće ostati na dnu, čak i one talentirane, one koji su ozbiljno nakanili uspjeti, završiti školu; tu djecu koja su željna knjiga, spremna uporno i naporno raditi. Kad se rodiš kao Rom živiš puno gore negoli prosječan hrvatski pas. Zvuči brutalno, neukusno, gotovo blasfemično, napisala sam prethodnu rečenicu, pa je izbrisala, naposljetku još jednom napisala i odlučila ostaviti u tekstu jer ta tvrdnja je, kolikogod bilo neprikladno uspoređivati ljude i pse – surova faktografska činjenica suvremene Hrvatske.
Strukturalno nasilje
Romska djeca su žrtve strukturalnog nasilja, društvo je tako postavljeno da ih gotovo ničim ne ohrabruje izdići se iz segregiranih romskih naselja. Svaki Rom koji je završio osnovnu, pogotovo srednju školu, kamoli fakultet, krajnje je uporna, posvećena osoba. Svaka Romkinja ili Rom koji imaju stalan posao i svjedodžbu, za svoje pravo na školovanje i pravo na rad morali su se mukotrpno boriti.
Ima 17, 18 godina da je novinarka Barbara Matejčić prvi put ušla u jedno romsko naselje napraviti reportažu. Otada se sporadično vraćala, počela fokusirati na teme obrazovanja mladih Roma, uvjerena da je obrazovanje jedini način izlaska djece iz siromaštva, prekidanja kruga deprivirane sirotinje. "Odlazila sam u većinski romske škole u kojima je 75 posto i više romskih đaka. Peti razred ih puno ponavlja i potom napušta školu kada napune 15 godina. U tim školama redovito sam slušala kako učitelji i nastavnici, koji desetljećima rade s romskom djecom, govore da su djeca necivilizirana, nezainteresirana, da ne rade zadaće, a istovremeno većina njih koji rade s tom djecom i žive nedaleko od njih nikada nisu bili u romskom naselju, nisu naučili niti jednu riječ romskog. Da su ušli u domove te djece, možda bi im bilo razumljivije zašto imaju tako slabe rezultate u školi", govori Matejčić dodajući da se to u međuvremenu "pomalo mijenja, ali i dalje sporo i posve nedovoljno".
Recentni razgovori s romskom djecom koje je snimila na Baniji, pored Koprivnice i u Zagrebu, pokazuju poražavajuće teške uvjete u kojima žive.
Ova je izložba svojevrsni nastavak prije dvije godine u Zagrebu i trenutno u Splitu postavljene "Kad odrastem, bit ću bogatašica", čiji je naziv citat rečenice koju izgovori romska djevojčica iz Gorskog kotara. "Ona je jedno veselo, raspjevano, raspričano stvorenje, a biti bogatašica za nju znači da ima što jesti, obući i da ima svoju sobu, to je bogatstvo. Često sam čula osam, devet godina staru romsku djecu kako govore da žele imati kuću i da u detalje opisuju kako bi je uredili. Osmogodišnjaci koji žive u normalnim stambenim uvjetima ne sanjaju o tome da imaju kuću", govori Matejčić. Fotografije Ane Opalić bilježe interijere u kojima djeca žive. "Nigdje se ne pojavljuju lica, htjele smo izbjeći stereotipni prikaz romske djece, onaj vizualni imidž koji većina o njima ima – kako polugola, bosa i nasmijana hodaju po blatnjavim putevima."
30-ak kvadrata
Istraživanja pokazuju da mnogočlane romske obitelji žive u prosječno 30-ak kvadrata. "Upoznale smo djecu koja spavaju u krevetu s još troje braće ili sestara, dvoje glavom gore, a dvoje glavom u dnu kreveta, poredani tako da maksimalno iskoriste minimum prostora koji imaju. Upoznali smo djecu koja se redovito kupaju vani, vodu griju pa se iz lavora polijevaju ispred potleušice. Upoznale smo mamu koja je morala raditi u kućanstvu od šeste godine da bi imala što jesti. U Zagrebu smo upoznale mamu koja još nema ni trideset godina, a nepismena je, djeca je uče potpisati se. Najgore uvjete stanovanja među Romima vidjele smo u Zagrebu, u naselju romantičnog naziva Vrtni put. Djeca žive u kamp kućicama, ne zbog potresa, već zato što su im ih roditelji nabavili ne bi li tako proširili svoje sitne kuće u kojima je sabijeno i njih po desetak", Matejčić ilustrira ono što su vidjele na terenu.
U Vrtnom je putu trinaest, četrnaest kućanstava, ukupno oko 150 stanovnika, od toga stotinjak djece koja žive na smetlištu, odmah u susjedstvu sjedišta telekomunikacijske kompanije A1, na putu za IKEA-u. "Vrtni put i druga romska naselja u Hrvatskoj primjer su okolišnog rasizma. Ljudi žive bez vodovoda, kanalizacije, pored smetlišta, s prenapregnutim električnim instalacijama koje mogu svaki čas planuti. Da nisu Romi, da je riječ o nekoj drugoj populaciji, o hrvatskoj djeci, uvjerena sam da bi se štošta već davno promijenilo, odnosno da ni od početka ne bi bilo tako", ističe Matejčić.
Obilazeći romska naselja, što ju je posebno zateklo? "Zapravo mi ništa nije bilo otriježnjavajuće, još otkako sam prije 15-ak godina prvi put kao novinarka posjetila romska naselja u Međimurju i zakoračila u svijet koji nema nikakve veze s onim u kojem živimo u ostatku Hrvatske. Iako se do tada nisam susretala s kolektivnim ekstremnim siromaštvom i s ljudima koji su stjerani u rezervate, jasno mi je u kakvom svijetu društvene nejednakosti i nepravednosti živim. To me ne iznenađuje, već ljuti i povremeno, pogotovo u susretu s djecom, puni frustrirajućim osjećajem nemoći. Jer, pred sobom vidite bistru, radoznalu, veselu, zdravu djecu koja bi štošta mogla, ali to neće biti dovoljno da nadvladaju okolnosti svoga rođenja i odrastanja. Za to trebaju biti supermeni."
Istraživanja pokazuju da su djeca u Hrvatskoj među najsiromašnijima u EU, a Romi su na samom dnu tog dna. "U Hrvatskoj se stalno broje djeca, a ne pitamo se kako su ta djeca. Samo zadnjih mjeseci na terenu smo upoznali plahu djevojčicu koja ide u prvi razred osnovne škole i učiteljica ju je ošamarila jer nešto nije znala. Djecu koja se nemaju gdje otuširati jer im ni tri mjeseca nakon potresa kamp kućica nije spojena na vodu. Djecu koja žive u mjestima bez internetskog signala i ne mogu pratiti online nastavu. Djevojčicu koja se brine koliki će im biti račun za struju. Curicu koja žvače kamenje i govori da su bomboni. Dječaka s govornom manom koju bi mogao ispraviti, ali ga nitko neće uputiti logopedu. Djecu koja u osmom razredu slovkaju kada čitaju hrvatski, ali ih nastavnici puštaju jer ni ne očekuju od njih više pa im ni ne pružaju više. Djevojčicu kojoj u razredu govore da smrdi. Za mnogu djecu u Hrvatskoj život nije lijep i neće ni biti jednog dana."
U Hrvatskoj je uvriježena predrasuda da je to romski stil života, da oni sami biraju ne završiti školu, ne raditi. "Govoriti o nečijoj 'krivnji' za vlastiti život, za odustajanje od škole, za ranu udaju, bez da znamo što je sve do toga dovelo, puko je moraliziranje. To je jedna od indirektnih poruka izložbe: ne možemo suditi o drugima ako o njima ništa ne znamo. A o Romima ne znamo ništa mimo mentalnih rasističkih okamina poput 'oni se ne žele školovati' i 'oni tako žive'. Niti želimo znati. Sve što želimo jest biti na sigurnoj distanci od njih. Zato i jesu zgurani u naselja daleko od našeg pogleda", više puta u razgovoru spominje Matejčić.
Predškolska nastava
Što bi poboljšalo obrazovne rezultate romske djece? "Važno je što ranije ulaganje u djecu. Dakle, trogodišnji ili makar dvogodišnji program predškole. Predškolska nastava za romsku djecu jedna je od glavnih mjera koje je Ministarstvo obrazovanja donijelo nakon presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu 2010. godine, koji je presudom potvrdio da su romska djeca u Međimurju bila diskriminirana time što su pohađali nastavu u isključivo romskim razredima. U tim je razredima sadržaj nastavnog plana bio smanjen u odnosu na službeno propisani, zbog čega nisu dobili adekvatno obrazovanje. Bez obzira na presudu, još uvijek je mnogo segregiranih razreda, tzv. čistih romskih, u kojima djeca provedu cijelo školovanje i dobiju takvo znanje da završavaju osmi razred slovkajući dok čitaju. Petica u takvom razredu nije vjerojatno ni solidna trojka u 'običnom' neromskom razredu i nakon takvog osnovnog obrazovanja djeca su nepripremljena za srednju školu. Desegregacija razreda bi bila također važna, što je pokazalo primjerice obrazovanje Afroamerikanaca u Americi."
I prije te presude su postojale predškole, ali u kraćem trajanju. "Otkad predškola traje godinu dana, daje dobre rezultate, djeca spremnija upisuju osnovnu školu. No predškole bi trebale trajati dulje, što se i navodi u svim nacionalnim strategijama za uključivanje Roma, ali se to ne ostvaruje. Nadalje, produžena nastava bi također bitno pomogla uspješnosti obrazovanja Roma, kao i mentorske potpore đacima te učenje hrvatskoga kao drugog jezika, jer romskoj djeci on i jest drugi, a ne materinski. No, malo su koji nastavnici za to educirani. Važna je i kvalitetnija suradnja između škola i roditelja."
Matejčić upozorava i na svoje nedavno objavljeno novinarsko istraživanje koje je prema prikupljenim podacima pokazalo da se nesrazmjerno puno romskih učenika školuje po različitim oblicima posebnih programa. "Prema neadekvatnim testovima im se dijagnosticiraju intelektualne poteškoće, najčešće zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog. Time se praktički nitko nije bavio u Hrvatskoj, a to je bitan pokazatelj diskriminacije. Problem je što povjerenstva očito olako romskoj djeci daju rješenja o školovanju po prilagođenom programu, a to djecu obilježi do kraja školovanja, a time i života."
Ana Opalić kaže da je najteže bilo vidjeti klince koji žive u siromaštvu i znati da se velika većina njih iz tog siromaštva nikada neće izvući. "Kako ja fotografiram, uvijek netko od njih bude privučen fotoaparatom, stativom i svom opremom koju imam sa sobom, pa me prate i gledaju malo u čudu. Klinci su sramežljivi, nesigurni, ali znatiželjni i zaigrani pa postavljaju pitanja. Taj razgovor i naše 'zajedničko fotografiranje' postane neka kratka igra i klinci vrlo brzo ukažu povjerenje pa bi sad da ih fotografiram, da mi otpjevaju pjesmicu koju su naučili u školi. Pa jedna od curica onako usput kaže kako djeca od nje bježe u školi i nitko se ne želi s njom igrati. Sve zajedno, tužno. Najradije bi ih odvela kući, okupala i nahranila. Uhvati me osjećaj grižnje savjesti što ću ja sutra popodne voditi svoju kćer na lekcije iz francuskog ili baleta, a ti klinci će visiti na smeću u istoj prljavoj odjeći."
Normalan život
Što je osvijestila snimajući u romskom naselju, a čega prije nije bila svjesna? "Shvatila sam da velik broj naših poznanika doživljava Rome kao neku supkulturu koja eto živi tako kako živi jer su zapravo 'slobodni' i valjda zamišljaju da Romi svaku večer sviraju harmonike uz logorsku vatru, sviraju na češalj i sve te stereotipne slike koje znamo iz filmova. Da je 'njihova tradicija da se ne školuju' i da ne žele u životu više od sekundarne sirovine, pa su stoga valjda slobodni. Da je siromaštvo neki njihov bizaran izbor koji perpetuiraju iz generacije u generaciju i mi ne shvaćamo zašto. Moj dojam je da velika većina Roma, kao i velika većina svih ostalih građana RH, jednostavno žele normalan i ugodan život. Ali, mnogi od njih ne mogu ga imati, jer nemaju obrazovanje pa tako ni pristojan posao koji bi im takav život omogućio. Da smo vi i ja odrasli u naselju Vrtni put u Zagrebu, ne bismo bile osobe koje jesmo. Ja se sigurno ne bih bavila fotografijom, jer si to ne bih mogla priuštiti."
Izložba je ovih dana, u sklopu projekta Arise Roma, koji vodi Centar za mirovne studije, za koji će Matejčić snimiti i serijal audio dokumentaraca o životu mladih Roma, bila u Zagrebu, u Galeriji f8. Sad se, od 26. travnja do 8. svibnja može pogledati u Slavonskom Brodu, u tamošnjoj gradskoj knjižnici. Od 20. svibnja do 9. lipnja bit će u Kutini, potom u Čakovcu, od 27. svibnja do 14. lipnja, u zgradi Scheier, a od 17. do 30. lipnja bit će postavljena u Belom Manastiru, u Etnološkom centru baranjske baštine, potom, na ljeto, ide u Rijeku.
Razna istraživanja pokazuju da su Romi u Hrvatskoj višestruko marginalizirana skupina, duštveno, ekonomski i politički. Ključno istraživanje o položaju Roma u Hrvatskoj proveli su CMS i tvrtka Ecorys Hrvatska 2017. godine za Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, koje je uključivalo predistraživanje, odnosno mapiranje romskih zajednica, intervjue i fokus grupe s ključnim dionicima u romskoj zajednici, ali i predstavnicima institucija na lokalnoj razini - škola, općina, gradova i županija, domova zdravlja, centara za socijalnu skrb, policije...
Ukupna potrošnja romskih kućanstva iznosila je svega 2500 kuna. Samo sedam posto romske populacije ima stalan plaćeni posao na puno radno vrijeme. Među ispitanicima u dobi od 15 do 65 godina, njih 46 posto nikad ne radi plaćene poslove. Među onima koji su u promatranoj godini aktivno tražili posao, čak 46 posto njih je izjavilo da se pri traženju posla osjećalo diskriminirano zato što su Romi.
Čak 69 posto djece u dobi od tri do šest godina ne ide ni u vrtić ni u predškolu. Relativno visok postotak djece u dobi od sedam do 14 godina pohađa redovito osnovnu školu, odnosno 95 posto djece obuhvaćene istraživanjem. No, znatno manji postotak Roma pohađa srednju školu – svega 31 posto mladih od 15 do 18 godina, premda 91 posto ispitanih roditelja, kojima djeca pohađaju osnovnu školu, izrazito žele da njihova djeca nastave školovanje. Najčešći razlozi odustajanja od srednje škole su financijski razlozi, sklapanje braka, loši obrazovni rezultati te trudnoća i roditeljstvo. U istraživanju je obuhvaćeno 1483 kućanstva. Podaci o stanovanju pokazuju da ih 32 posto živi u kućama koje su u vrlo lošem stanju, što znači da su ruševne, ili su barake i straćare. Kanalizaciju ih nema 73 posto, 54 posto nema zahod, 50 posto nema kupaonicu s kadom ili tušem, a 43 posto ih nema vodu iz vodovoda.
Bez odgovarajuće odjeće
U promatranih godinu dana 28 posto ispitanika kaže da je bilo diskriminirano, u najvećem broju slučajeva u području rada i zapošljavanja (49 posto), socijalne skrbi (37 posto), trgovini i uslužnim djelatnostima (33 posto), u postupanjima policije (31 posto), u zdravstvu (25 posto), obrazovanju (22 posto). Sedamnaest posto ispitanika je doživjelo da ih je netko fizički napao zato što su Rom ili Romkinja. Prema podacima iz 2016. gotovo polovica (48,3 posto) građana Hrvatske u potpunosti se slaže s tvrdnjom da većina Roma živi od socijalne pomoći i ne želi raditi. Romi su u prosjeku negativnije percipirani od ostalih naroda – 8,9 posto ispitanika iskazalo je izrazito negativno mišljenje o njima, dok je 22,1 posto izrazilo prilično negativno mišljenje, a po prosječnoj ocjeni su najniže rangirana etnička skupina.
UNICEF-ovo istraživanje "Siromaštvo i dobrobit djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj" pokazalo je da 40 posto romske djece nema odgovarajuću obuću i odjeću, 20 posto čak nema kaput ili zimsku jaknu, 70 posto nema vlastiti ležaj i igračku, a 33 posto djece ne posjeduje slikovnicu ni knjigu te im nitko ne ispriča priču ili ih uči predmetima, bojama, oblicima i slično.
"Kada pitate djecu vole li ići u školu, često ćete čuti usklik: 'Obožavam!' Jer, u školi je toplo, često imaju obrok, druže se, uče nešto novo, dobivaju i strukturu i osjećaj vrijednosti. Takav entuzijazam za školu ne čujem od djece mojih prijatelja, u čije je formalno i neformalno obrazovanja samo do desete godine uloženo više nego u cijeli razred njihovih romskih vršnjaka. No kako idu prema kraju osnovne škole, taj entuzijazam kopni, zajedno sa snovima o tome što žele biti kada odrastu. Sve oko njih im poručuje da im je mjesto u getoiziranim romskim naseljima, da drugdje ne pripadaju, pa i sami počinju vjerovati u to. Ne odustaju zato što ne smatraju obrazovanje vrijednim, već zato što mi ne smatramo tu djecu i njihovo obrazovanje vrijednima i učimo ih da prihvate siromaštvo u kojem žive. Djeca u Hrvatskoj, ne samo romska, sve više postaju determinirana činjenicom vlastitog rođenja. Društvena mobilnost je sve slabija i sve teže postaje izaći iz kruga siromaštva, a to je pokazatelj nejednakosti."
Predrasuda je, kaže Matejčić, da Romima nije stalo da njihova djeca završe školu. "Nisam naišla na roditelje kojima nije važno hoće li im djeca ići u školu, a i kojima nije žao što oni sami nisu završili više od nekoliko razreda osnovne škole ili pak nijedan. Na Baniji smo upoznali roditelje koji su izdvojili 4000 kuna samo za pribor njihovoj curi koja ide u srednju frizersku školu, što je daleko iznad njihovih mogućnosti, tim više što ih čeka obnova kuće nakon potresa. Većina roditelja to ne može. Zato država na sebe mora snažnije preuzeti brigu za obrazovanje romske djece. Ako moramo govoriti u tim kategorijama i posezati za takvom argumentacijom, ulaganje u djecu se daleko više isplati nego da kasnije žive od socijalne pomoći", zaključuje.