Zoran Rambosek je za Diskos 1979. godine izdao ploču “Tito voli pionire”, a dizajn je djelo Paje Stankovića, ilustratora i karikaturista koji je na žutoj podlozi nacrtao raspjevane pionire i Josipa Broza, razdraganog od njihove pjesme, kako gleda u note pa se čini da će i sam zapjevati.
Dizajn za naslovnicu “Četvrta kordunaška - mladi tenkisti”, pak, u bojama jugoslavenske zastave i sa siluetama tenkista, radili su Amet Medžit i Slavica Dukić 1978., dok su 1980. Ambasadori izdali LP “Ne mogu nam ništa”, dizajn je radio Dragan S. Stefanović za Partizan Diskoton, pri čemu je riječ Partizan ispisana crvenim slovima, u boji koja se često koristila u dizajnu u socijalizmu. Veselu partizanku za singl grupe Pro Arte nije radio profesionalni dizajner, nego je korišten crtež učenice koje se zvala Suzana.
Spomenute naslovnice i još mnogo njih moći će se vidjeti na izložbi “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. - 1990.” koja se 14. srpnja otvara u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, a priredio ju je kustos Željko Luketić kojeg poznajemo, među ostalim, i po izložbi o disko kulturi u razdoblju socijalizma. Izložit će omotnice ploča koje su u tom razdoblju oblikovali neki od najznačajnijih dizajnera s područja bivše Jugoslavije, a koji povezuju glazbu i diskografiju s politikom i propagandom.
U to doba, naime, mitovi i simboli sistema gradili su se i putem pop-kulture pa, kako navodi Luketić, “sistem nije samo kontrolirao poruku ljubavi, bratstva, jedinstva i kolektivnog sjećanja na rat i žrtve NOB-a već je u jednom dijelu izražavao i divljenje vođi i partiji”. Razvijeni su i posebni festivali “rodoljubne i revolucionarne pjesme”, a izvođači su, kako u svom istraživačkom radu nalazi povjesničarka Ana Hofman, birani kao vrh kvalitete i namjeran bijeg od “niske kulture”. Podsjetimo, naime, kako je u to doba, od 1971. godine, postojao i “Zakon o šundu” koji je zapravo bio Zakon o republičkom porezu na promet robe na malo kojim se poreza oslobađalo “vrijedna umjetnička djela”, dok su šund-nedjela raznim nametima mogla doseći i do 90 posto porezne stope, ovisno o republičkoj poziciji i odlukama takozvanih Komisija za šund.
