Nema određenog doba dana kad Danilo Dučak crta u omiljenom kafiću u rovinjskom centru, jednom od onih u kojima vam već znaju ime, neposredno u blizini tržnice. Obično to bude popodne, nakon kupanja, uz hladnu pivu.
Najčešće crta turiste. Na glavi, kako bi se sakrio od vrućine, ima slamnati šešir s tamnim crnim obodom. Osim u Rovinju, ljeti je i u Motovunu, i tamo također skicira. Nema pravila koliko dugo crta, može ostati sjediti i petnaestak minuta i nekoliko sati. Što nacrta, u pravilu stavlja na društvene mreže, mnoge od crteža popratit će komentari njegovih kolega. Najčešća su, gotovo jedina tema, turisti.
Počeci u Poletu
Crta turiste koji ispijaju kavu, neki su u živahnom razgovoru, drugi se, pak, vidljivo dosađuju, krupniju gospođu koja vodi omanjeg psa na uzici. Broji, potom, turiste na njemačkom jeziku dok dijete koje plače sjedi na ulici...
Teško da će turisti koji su protagonisti njegovih radova to spojiti, no neke od Dučakovih radova mogli su već i vidjeti. Naime, Danilo Dučak živio je u Americi 18 godina. U jednom od intervjua po povratku ispričao je kako je radio i za Tampax, Pepsi, rum Captain Morgan. No, najviše je tijekom života u New Yorku napravio naslovnica knjiga, njih preko tisuću.
Dučak, ilustrator, dizajner i fotograf, 1977. završio je ALU, slikarstvo. Radio je u tjedniku Polet, pa Startu, te neke od poznatijih naslovnica LP-a i singlice. Osamdesetih odlazi u New York. Bila je to generacija Ilića, Kordeja i Trenca. Svi su u Americi ostvarili uspješne karijere.
Kako i zašto radi ove ljetne skice koje možemo pratiti na društvenim mrežama, Dučak nam objašnjava: “Ljeti je teško slikati, vruće je, pa radim na iPadu. To je jedna ljetna tehnika. A i imam više vremena da se rashladim. Kako sam ljeti ili u Motovunu ili u Rovinju, oko sebe najviše vidim turiste i zato su oni tema. Crtam vani, direktno na licu mjesta. Pokušao sam snimiti fotografiju pa onda doma crtati, no nije išlo.”
Tijekom ljeta mnogima će nam se dogoditi da pokušamo prisluškivati razgovor turista sa susjednih stola, zamišljati njihove živote, pomalo i voajerski. No, Dučak je onaj koji će to ovjekovječiti u crtežu, primijetiti detalj vidljiv samo umjetničkom oku. “Voajerski kažete? Pa možda su oni ekshibicionisti, pa vidite kako se pokazuju.” Šalu na stranu, pitam ga smeta li nekima od njih da ih crta? “Ne, ja samo nešto žvrljam, niti ne znaju što zapravo radim. Neki od njih, rijetki, znaju doći i pogledati neku moju impresiju, zainteresiraju se. To su, zapravo krokiji, naslagane impresije.”
Doza humora
Iako na jednom crtežu lik pognute glave “prolazi” kroz crtež i ne krije da ga turisti živciraju, to je u pravilu stvar trenutka. Ne smetaju mu turisti, kaže, njegovi su crteži dobronamjerni: “Samo zamjećujem. Pokušavam pri tom dodati i dozu humora, biti zabavan.” Ima i biografskih nota, primjerice na jednom od crteža može se pročitati kako je imao išijas u Motovunu pa više nije mogao crtati: “To je stvarna priča. Zato sam i u Rovinju sada, da plivam.”
Crteže na društvenim mrežama objavljuje često: “Imam potrebu da svaki dan nešto nacrtam, to je u meni. Pokušao sam i objavljivati na dnevnoj bazi, no nije išlo, nekima od njih nisam bio zadovoljan. A nisam želio stres jer sve radim iz zadovoljstva, spontano. Promatram turiste iz čitavog svijeta, to je naprosto tema koja mi je u ljetnim trenucima najdostupnija. Promatram njihove navike, uglavnom ili hodaju razgledavajući ili sjede, ponekad im zna biti i dosadno.
To je taj voajerski dio. No, u negativnom smislu, više je to znatiželja. Ne stignem uvijek sve zabilježiti, ima nekih trenutaka za koje mi je žao da sam ih propustio.” Imao je izložbu radova na sličnu temu prije dvije godine, na Institutu za suvremenu umjetnost. Hoće li i ove nove radove negdje izložiti, o tome, kaže, ne razmišlja. Crta iz potrebe, crtanje je za njega nužnost, poput disanja. “Ovi su novi crteži drukčiji od prethodnih, i u njima vidim pomak”, kaže.
Rekapitulacija
Dok je bio u Americi, imao je i kuću s ribnjakom 30 kilometara udaljenu od New Yorka: “Bio je to manji ribnjak, predstavljao mi je veselje. No, nisam požalio što sam odlučio otići. Bilo mi je dosta nakon toliko godina”. Najviše je bio u knjižarskoj industriji, i to uspješno, bio je vrlo tražen. No, na pitanje da izdvoji neke od naslovnica, odgovara:
“Sada, kad bih radio rekapitulaciju, rekao bih da sam napravio većinom komercijalno smeće, diktirano drugim uvjetima, uvjetima u kojima sam podizao obitelj. Djeca su sada odrasla, nemam financijskih obaveza, u penziji sam i mogu raditi ono što želim i to me veseli. Moram, doduše, reći da sam jedino iz današnje perspektive impresioniran količinom tih naslovnica.”