Onima koji i površno prate međunarodne aukcije moglo je biti jasno da će, primjerice, Banksy i njegovi majmuni naslikani u britanskom parlamentu biti prodani prošli tjedan u londonskom Sotheby’su za rekordnu cijenu.
Iako procijenjeni na dva, nakon nadmetanja koje je trajalo trinaest minuta, kupac ih je preko telefona kupio za trinaest i pol milijuna dolara. O ovoj slici prethodno se u mnogim svjetskim medijima pisalo gotovo na dnevnoj bazi. Slično je bilo, puno se pisalo, i kada je slika Davida Hockneyja, a koja je prikazivala njegova ljubavnika uz bazen, prodana za rekordnu cijenu. Aukcijske su kuće ispripovijedale priču o svakoj od tih umjetnina.
Tržište umjetnina prati i film “Cijena svega” Nathaniela Kahna, danas na programu DA2 Film Festivala, novog festivala posvećenog filmovima o dizajnu, umjetnosti i arhitekturi, koji traje u Dokukinu KIC u Zagrebu, a u sklopu kojeg smo mogli pogledati do sada i filmove o Marcelu Duchampu, Renzu Pianu ili nedavno preminulom Peteru Lindberghu. Film se može pogledati i na HBO-u, u čijoj je produkciji nastao. Na dokumentarcu je radio nešto više od tri godine.
Kontroverzni otac
Dokumentarac je to o tržištu umjetnina, na kojemu se na godišnjoj bazi okrene 67 milijardi dolara, i formiranju cijena umjetničkih djela, ispričan kroz intervjue s insajderima, kolekcionarima, trgovcima i umjetnicima, koji pokušava istražiti zašto se neke umjetnine prodaju za milijunske cijene, dok druge prođu neprimijećeno. Film ne nudi odgovore zašto je tako, nemojte ih očekivati, već postavlja pitanja. Što se dogodi kad umjetnost dođe na tržište na kojemu nema jasnih kriterija o cijenama, jedno je od tih pitanja.
Nathaniel Kahn redatelj ovog dokumentarca ima dobre veze, svjetsku je pažnju zadobio još 2003. godine, svojim prvijencem nazvanim “Moj arhitekt”. Riječ je o osobnoj priči o njegovom ocu, znamenitom arhitektu Louisu Kahnu. Sve je bilo ispripovijedano u prvom licu i vrlo emotivno. Naime, kako se s vremenom otkrilo, ovaj je utjecajan, no poprilično problematičan arhitekt imao tri supruge i sa sve tri supruge djecu i sve je tajio jedne od drugih čitav svoj život.
Unatoč impresivnoj karijeri, Louis Kahn je umro sam, siromašan i tek nakon njegove smrti tri su obitelji saznale jedna o drugoj. Majka Nathaniela Kahna i nekadašnja Kahnova ljubavnica je Harriet Pattison, koja je s vremenom dobila zaslužena priznanja kao pejzažna arhitektica, pa redatelj često zna pričati kako ga je formiralo odrastanje u umjetničkoj obitelji. I za ovaj film, i za onaj koji je uslijedio, “Dvije ruke”, o pijanistu Leonu Fleisheru, koji je svirao samo s jednom, lijevom rukom jer je funkciju druge izgubio radi neurološke bolesti, nominiran je za nagradu Oscar za najbolji dokumentarac.
Umjetnost i posao
U filmu “Cijena svega” mogu se tako pratiti, kao dvije potpune suprotnosti, paralelna priče o Jeffu Koonsu kao jednom od financijski najuspješnijih umjetnika, i Larryju Poonsu koji je svojevoljno nestao s tržišta. Koons, primjerice, svoje radove prodaje u enormne cijene, iako nije nepoznanica da mnoge od njih oblikuju i njegovi pomoćnici.
Umjetnik Jeff Koons u sceni iz filma
S druge strane, slikar Larry Poons, kojeg se na početku stavljalo uz bok američkim velikanima kao što su Frank Stella i Jasper Johns, umjetnik je kojeg uspjeh nikad nije previše zanimao, i danas stvara u svojem njujorškom ateljeu, daleko od publike, sa svojom suprugom, Paulom.
Poons je radikalan apstraktni umjetnik, njegov je umjetnički rukopis beskompromisan i u njegovim kasnim osamdesetim godinama. Ovaj ekscentrik, u radnoj odjeći prljavoj od boja, u filmu jasno obrazlaže zašto je od samovoljno odlučio odustati od tržišta, iako ga je zastupao jedan od najutjecajnijih galerista, Leo Castelli. “Umjetnost nije biznis”, govori. Nije želio raditi nikakve kompromise u svojoj karijeri, i zbog toga nije požalio. A sam je redatelj o jednom od glavnih protagonista rekao za Vogue: “Pronaći osobu koja je briljanta i puna iznenađenja kao što je Larry san je svakog redatelja.
Kada sam ušao u svijet ovog umjetnika i njegove supruge, osjećao sam se kao da sam otkrio novi svijet, kao da sam otkrio špilju iz Lascauxa”. Poons je prvo oklijevao, no pristao je na nagovor supruge i tek nakon što je vidio film “My Architect”. Na premijeri je filma u Americi upravo ovaj umjetnik sa svojom suprugom dobio najviše medijske pažnje, i na neki se način, paradoksalno, vratio u fokus interesa medija, medija koji ga ne interesiraju.
Inače, neki su kritičari primijetili da je moguće da je redatelj Nathaniel Kahn u Poonsu pronašao paralele sa svojim ocem, što je po svojoj prilici točno.
Gostuju, uz njih dvojicu, još mnoge druge art zvijezde u filmu, bilo kolekcionari, Stefan Edlis i Inga Rubenstein, bilo umjetnici George Condo ili Gerhard Richter.
poznati kolekcionar Stefan Edlis
Centar velike krize
I upravo je Edlis, koji se često pojavljuje u filmu, zaslužan za njegov naziv. Naime, negdje na polovici filma, kaže: “Puno je ljudi koji znaju cijenu svega i vrijednost ničega”. Jedan od najbogatijih ljudi, poznat kolekcionar umjetnina, dobro zna o čemu govori.
U filmu se dalje može jasno pratiti da, dok Koons pristaje na igru, Richter će i sam reći da su cijene njegovih slika prenapuhane, kao i općenito tržište. Kaže da je sretniji kad njegove slike otkupe muzeji, da ih šira publika može vidjeti. George Condo, pak, ući će u svoj atelje, u jedan dan napraviti sliku, i prodati je za milijunske cifre.
Puno se govori i o Robertu Scullu, vlasniku taksija, koji je sakupljao djela umjetnika poput Jaspera Johnsa i Roberta Rauschenberga, kada nisu vrijedili ništa, i potom zaradio milijunske cijene, nakon što ih je preprodao.
Od široj publici manje poznatih autora, gostuje i nigerijska umjetnica mlađe generacije, Njideka Akunyili Crosby, čije su cijene preko noći počele rasti, i za koju se smatra da je novo važno ime na tržištu umjetnina.
A ovako se sam redatelj izrazio o filmu, i pozadini iz koje je snimao: “Danas je umjetnost postala spektakl, o umjetnosti se piše kroz perspektivu puno novaca i naslovnica novina. Kao društvo, postali smo sve manje zainteresirani za estetske i socijalne vrijednosti umjetnosti, više zabrinuti za imena brendova i za biznis. Jesmo li u centru velike krize u umjetnosti?
Može li se vrijednost umjetnosti uistinu mjeriti dolarima i centima. Koje su vrijednosti i tko ih dodjeljuje? U ovom filmu, vjerujem, kasno kapitalističko društvo suočava se samo sa sobom.” I ovaj film ima osobnu notu: “Odrastajući u obitelji kreativaca, iz prve sam ruke iskusio život umjetnika. Naravno, da su velike nagrade kada netko slijedi svoju strast, no s tim nagradama dolaze i demoni. Svaki ih umjetnik ima, različiti su, no postoji jedan demon koji je svima zajednički, a to je novac. Pakao je kad ga nemaš, i ironično, može biti pakao i kada ga imaš.”