Salon mladih, 34. po redu, otvoren je u HDLU. Ako se sjetimo dva prethodna Salona, kada se za izlaganje tražila “umjetnost koja nije trendovski pomodna”, i to je bio koncept, teško da ikakva polazna točka može biti lošija od spomenute. Nova je tema, pak, vrlo dobro pogođena. Tema ovogodišnjeg Salona je “Panoptikon”, po zatvorskoj instituciji u obliku kruga koju je osmislio engleski filozof Jeremy Bentham u 18. stoljeću, a čija je ideja bila da samo jedan čuvar nadgleda sve zatvorenike. Kako nisu znali točno kad će gledati baš njih, ponašali su se kao da ih čitavo vrijeme netko promatra.
Naravno, u 21. stoljeću u više se navrata postavljalo pitanje što Benthanov panoptikon znači u doba digitalnog nadzora. Kustosica izložbe Mirna Rul je na doslovnoj razini ovaj kružni oblik Benthamove koncepcije povezala s okruglom građevinom Meštrovićeva paviljona. Na prenesenoj, ideju nadzora umjetnika pojašnjava: “Više nego ikada, zadnjih nekoliko desetljeća umjetnici ovise o institucionalnim izvorima financiranja (stipendije, honorari, državni/gradski poticaji…); radovi se, gotovo u pravilu, produciraju upravo za institucije, prilagođavaju im se, te oblikuju u skladu i ovisno o njima”.
Opstaju oni koji igraju prema pravilima igre koju kreiraju institucije. Na međunarodnoj razini postoje platforme za art koje u skladu s algoritamskim izračunima i tzv. risk managementu vrednuju umjetninu. U svakom slučaju, tema više nego poticajna za suvremene umjetnike, koliko se i kako se nadgleda kako same umjetnike tako i sve nas. Ponajviše je poticajna za one umjetnike koje često u svojem radu tematiziraju dosege suvremene tehnologije, a također ih i uključuju u svoj rad, poput talentiranog kipara mlađe generacije Vitra Drinkovića, koji izlaže skulpturu-instalaciju “Brisač identiteta”.
Posjetitelj koji uđe u dijalog s radom nosi kacigu i promijenjen mu je glas, pa gubi i dio identiteta. Pitanje je jasno: koji identitet treba danas “nositi” kako bismo opstali. Temom nadzornih kamera, doslovce, bavi se Anita Miloš.
Rad, u kojemu umjetnica Kristina Marić gura glavu u pijesak vizualno je dojmljiv, no poanta baš i ne: mnogi suvremeni umjetnici u svojim radovima ne komentiraju direktno društvo u kojemu žive, treba li im još i da guraju glavu u pijesak? (Tu se ubraja i Hršakov rad koji strepi od odlaska s Alu). Atmosferu na raznim danima i noćima muzeja kritički umješno, pak, portretira Vendi Vernić, koja je u Bologni ove godine na Sajmu dječje knjige, dobila Grand Prix. Marija Matić, koja slikama uvećane djece izaziva tjeskobu, ima svakako svijetlu budućnost u slikarstvu.
O jednako zanimljivom radu Marije Koruge već smo pisali: ona slika žene umjetnice i propituje položaj žena u umjetnosti danas. U izvedbenom je pogledu dojmljiv rad Ivane Tkalčić u centralnom dijelu HDLU.
