Slavko Jelinek sagradio je 37 nebodera u Zagrebu. Takva brzina gradnje, količina nebodera koje je projektirao u razdoblju od dva desetljeća, između pedesetih i sedamdesetih godina, danas je moguća, valjda, samo u Kini.
Najpoznatija je Zagrepčanka, koju potpisuje zajedno s Berislavom Vinkovićem. Dovršena je 1976. godine, zamišljena devet godina ranije. Nebodere je gradio u Zapruđu, u Daničićevoj, u Trnskom, u Sopotu, u Maksimirskoj, u Veslačkoj ulici. On je živio, zajedno sa suprugom, u jednom od tri nebodera u Veslačkoj ulici (broj šest). Živio je u stanu na pretposlijednjem katu s pogledom na cijeli Zagreb četrdeset godina, od dana kada ga je sagradio.
Samo 14 dana
Iako ovaj masivni neboder ima više od 20 katova, trebalo mu je samo 14 dana, od početka gradnje, da bude stavljen pod krov, što se danas čini nevjerojatnim. Riječ je ujedno i o najbrže izvedenom neboderu na našim prostorima.
Zapravo nije tako čest slučaj, kako bi se moglo pretpostaviti, da arhitekti žive u prostorima koje su projektirali, no život u Veslačkoj mu je bio ugodan, a u isto vrijeme je počinjala i gradnja Zagrepčanke u blizini, pa je ionako danonoćno boravio tamo.
Nebodere je naprosto obožavao. Doduše, pred kraj života bio je razočaran kako ljudi tretiraju njegovu arhitekturu, kako je unakazuju pregradnjama. Ostakljenim se balkonima, primjerice, izgubila početna ideja kako su neboderi u Veslačkoj izvorno uopće trebali izgledati. Smetalo mu je i da je neboder u Daničićevoj naknadno ostakljen, pa se ne vidi izvorno zamišljena igra bojama, niti njegov smisao za kompoziciju iz originalnog rješenja. Njegove su građevine izdržale test vremena, no ne i ljudski faktor.
Sedam jezika
Slavko Jelinek preminuo je, nakon dulje bolesti, u Zagrebu, u 88. godini života.
Život mu nije bio lak. Njegov sin, također arhitekt, poginuo je u prometnoj nesreći, što je u obitelji ostavilo veliku tugu.
Rođen je u malom slovenskom mjestu Spodnja Polskava, otac mu je bio Slovenac, majka Slavonka, još u mladim danima stigao je u Zagreb, gdje je odrastao na Trešnjevci. Roditeljima je bilo bitno da nauči jezike, govorio ih je čak sedam.
Među njegovim ranim projektima, najmiliji mu je bio stambeni blok u Trpimirovoj ulici, koji je potpisao sa suprugom Nedom, koju je upoznao za vrijeme studija arhitekture, i prijateljem Milivojem Papićem. Supruga mu je bila i ostala najdražim suradnikom.
No, brzo sa stambenih blokova prelazi na nebodere. “Imao sam volje za velike građevine, visine su me privlačile. Obožavao sam svoj posao, veselio se svakom danu. Iako, sve je bila jurnjava. Investitori su čudni ljudi koji ne shvaćaju koliko treba da se napravi jedan neboder”, rekao mi je u intervjuu koji smo vodili prije godinu i pol dana, u stanu u Veslačkoj.
Bilo je to poticajno, čak i euforično poslijeratno doba izgradnje, doba “stanova” za tržište, koje se odvijalo pod poticajnim krilaticama poput one “Jedan kat za jedan dan”, no i u tom kontekstu ostvaren Jelinekov opus u brojci izgleda i dalje impresivno. Prilagodio se tržištu, no s minimalno kompromisa, pa je svoju arhitekturu i sam tako nazvao “arhitekturom minimalnih kompromisa”. U Zapruđu je sagradio osam nebodera, koji se danas u stručnoj literaturi nazivaju “Tip Jelinek”. Dok je radio na velikom neboderu u Maksimirskoj ulici, na uređenju interijera surađivao je s umjetnicima kao što su Edo Murtić i Raul Goldoni.
Borbina nagrada
Treba napomenuti i da mu niti jedan detalj nije bio manje važan, pa je u neboderima koje je gradio, primjerice, sam projektirao i odlagališta za dječja kolica.
Njegov je rad prepoznat u svoje doba, dobio je i najprestižniju nagradu za arhitekturu, onu Borbinu, 1973. godine. No, s vremenom smo pomalo i zaboravili na njegov opus. To je ispravila monografija Renate Margaretić Urlić koja je, srećom, nastala na vrijeme, dok je još umjetnik bio živ, i sadrži niz njegovih svjedočanstva o pojedinim gradnjama.