Umro je čuveni arhitekt i profesor, autor nekoliko škola i najljepše kuće na Kustošiji: ‘Zbogom, dragi Oluja‘

U 72-oj godini umro je poznati hrvatski arhitekt i dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu Veljko Oluić (6.8.1954.–17.11.2025.). U svojoj je karijeri bio najprepoznatljivi po izvedbi škola, među kojima se ističu Tehnički školski centar u Zadru s Tončijem Žarnićem i Poljoprivredni fakultet, Paviljon VI, kojeg je radio s Hildegard Auf Franić. Početkom ove godine dobio je i nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. Studenti arhitekture često su znali govoriti kako je na njih upravo Oluić najviše utjecao i svojom arhitekturom, predavanjima...

Pisali smo o njegovoj kući P na Kustošiji, koja je bila i u najužoj konkurenciji za nagradu za stambenu arhitekturu "Drago Galić". Kkao smo pisali:

Razlog zbog kojeg smo izabrali upravo ovu kuću za obilazak činjenica je da za njezinu izvedbu nije potreban golemi iznos novca, dapače, financijski si takvu adaptaciju većina može priušiti. Nadalje, nije smještena u neki elitni kvart, nalazi se u zagrebačkoj radničkoj četvrti - Kustošiji. Zadatak koji je arhitekt imao pred sobom bio je prijateljima rekonstruirati postojeću klasičnu prizemnicu s trošnom radionicom u jedinstveni prostor za stanovanje u nesređenom okolišu radničke četvrti. Rekao nam je tada da se kućama do sada najmanje bavio jer je potreban preveliki kompromis za ovu tipologiju.

Kuću u Kustošiji napravio je za svojeg obiteljskog prijatelja i imao je slobodne ruke da stambeni dio s radionicom u pozadini pretvori u kuću za smještaj triju generacija obitelji - baku, roditelje i dvije kćerke, dizajnericu i studenticu. U novim i drugačijim uvjetima stanovanja, kažu da se najbolje snašla baka koja je "najmlađa duhom". Obitelj navodi da su nepripremljeni posjetitelji bili vrlo iznenađeni neobičnim i neočekivanim prostorom te razmještajem i materijalom.

Kuća koja je izvorno sagrađena 1900., sada je izvana presvučena u lim i u potpunosti je okrenuta sebi, no, napominje Oluić, nije nekomunikativna. Smještena među obiteljskim kućama u dijelu Kustošije koji graniči s Črnomercom, djeluje sasvim drugačije u svojem okružju. No, zanimljivo je da kritika kuću najčešće hvali zbog toga jer se suvremenim dizajnom sjajno uklopila u prostor.

Divnim se riječima od njega oprostila kolegica Hildegard Auf-Franić, prenosimo u cjelosti: "U velikoj tuzi se, u ime cijele arhitektonske javnosti, opraštam od dragoga kolege, profesora i arhitekta Veljka Oluića, našeg Oluje. Teško je prihvatiti da nećemo više sretati njegovu dugu figuru, slušati ga kako svoje duhovite opservacije prati gestama ekspresivnih ruku. Prije nekoliko je mjeseci dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, nagradu koju zbog narušenog zdravlja nije mogao osobno primiti, nagradu koju smo proslavili s njegovim najdražima.

Upoznala sam Oluju doslovce pred 50 godina, kao dvadesetogodišnjeg studenta, te je svih tih godina bio uz mene kao suradnik, kolega, koautor, prijatelj. Da je izniman projektant sam prepoznala još dok je studirao, a ja bila asistentica Bere Radimira. Uvijek pamtimo neki prvi dojam, utisak, gestu, glas. Pamtim njegove ruke na skicen papiru. Zadatak je bila osnovna škola, njegov projekt bih i danas mogla nacrtati. Odlična škola, no nije prošla taj semestar jer je nije istuširao na vrijeme. Takav je bio red na fakultetu te 1975., 1976. godine. Ponovno smo se sreli u crtaoni. Oluja je 1979. diplomirao, a već godinu kasnije zaposlio se u Zavodu.

Nakon diplome surađuje s nizom suvremenika (Vedran Mimica, Jelena Skorup, Zoran Boševski, Boris Fiolić, Goga Žaja, Dražen Juračić, Marina Bertina, Goran Rako, Milan Šosterič, Ivica Turčić, Mihajlo Kranjc, Ivan Crnković, Miroslav Begović…), no ubrzo se među njima kristalizira tandem u kojem će djelovati niz godina – suradnja s Tončijem Žarnićem. Krunski projekt te suradnje je nedvojbeno Tehnički školski centar u Zadru, projekt za kojeg su osvojili prvu nagradu na natječaju 1987. godine i realizirali ga punih sedamnaest godina kasnije, te za nju primili nagradu Viktor Kovačić. Njih su dvojica i sa mnom surađivali na nekoliko izvedenih projekata vrtića i škola. I dok njihova suradnja kontinuirano i plodno obitava u natječajima, studijama, zapisima, Oluić u paraleli realizira samostalno i u suradnjama s drugima. Osobno najdraža suradnja s Olujom mi je Paviljon VI Agronomskog fakulteta u Zagrebu, projekt kojeg smo počeli 1997. i dovršili 2010. godine. Među nekoliko njegovih interijera i projekata manjeg mjerila svakako je bila mala kuća za obitelj Pavlinek na zagrebačkoj Kustošiji, zamijećena i nominirana za nagradu Drago Galić. U obrazloženju nagrade za životno djelo, Maja Furlan Zimmermann primjećuje da je ta kuća, "kao njegov materijalizirani osobni arhitektonski manifest – velikodušno skromna, prostrano racionalna, kompleksno jednostavna i elegantno obična, obazriva posveta našoj disciplini i onima radi kojih se njome bavimo."

Bio je iznimno voljen profesor. U više od četiri desetljeća rada oblikovao je generacije studenata svojom nenametljivom ali produktivnom pedagoškom metodom koja je kroz godine rezultirala iznimnim radovima pod njegovim mentorstvom. Vodio je vježbovne kolegije projektiranja, od osnova na prvoj godini, škola, sporta preko interijera do diploma. 2011. preuzeo je moj kolegij Zgrade društvenog standarda, a na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku je vodio kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje. Vodio je Zavod za arhitekturu u više mandata, kao i Kabinet za zgrade društvenog standarda. Dok sam bila dekanica, bio je moj oslonjivi prodekan. Bio je tih i samozatajan. Ako sam htjela nešto čuti, trebala sam pitati. Bio je osoba mog apsolutnog povjerenja. S njim je bilo krasno putovati: njegovi itinereri su bili besprijekorni, a začinio bi ih u razgovorima nizom anegdota o ljudima i mjestima koje bismo obilazili. Svuda je kasnio. Samo na ovaj posljednji čin je previše, previše uranio.

Počivaj u miru, dragi Oluja".