Kuća P. na Kustošiji Veljka Oluića kronološki je posljednja kuća uvrštena u pregled nove hrvatske arhitekture u nedavno tiskanoj knjizi "Testiranje stvarnosti". Bila je u najužoj konkurenciji za ovogodišnju nagradu za stambenu arhitekturu "Drago Galić", a izgubila je za dlaku od također sjajnog projekta Hrvoja Njirića i njegova obračuna sa zloglasnom tipologijom urbanih vila.
Razlog zbog kojeg smo izabrali upravo ovu kuću za obilazak činjenica je da za njezinu izvedbu nije potreban golemi iznos novca, dapače, financijski si takvu adaptaciju većina može priušiti. Nadalje, nije smještena u neki elitni kvart, nalazi se u zagrebačkoj radničkoj četvrti - Kustošiji.
Zadatak koji je arhitekt imao pred sobom bio je prijateljima rekonstruirati postojeću klasičnu prizemnicu s trošnom radionicom u jedinstveni prostor za stanovanje u nesređenom okolišu radničke četvrti.
Veljko Oluić profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a najprepoznatljivi je po izvedbi škola, među kojima se ističu Tehnički školski centar u Zadru s Tončijem Žarnićem i Poljoprivredni fakultet, Paviljon VI, s Hildegard Auf Franić. Kaže da se kućama do sada najmanje bavio jer je potreban preveliki kompromis za ovu tipologiju.
Kuću u Kustošiji napravio je za svojeg obiteljskog prijatelja i imao je slobodne ruke da stambeni dio s radionicom u pozadini pretvori u kuću za smještaj triju generacija obitelji - baku, roditelje i dvije kćerke, dizajnericu i studenticu. U novim i drugačijim uvjetima stanovanja, kažu da se najbolje snašla baka koja je "najmlađa duhom". Obitelj navodi da su nepripremljeni posjetitelji bili vrlo iznenađeni neobičnim i neočekivanim prostorom te razmještajem i materijalom.
Kuća koja je izvorno sagrađena 1900., sada je izvana presvučena u lim i u potpunosti je okrenuta sebi, no, napominje Oluić, nije nekomunikativna. Smještena među obiteljskim kućama u dijelu Kustošije koji graniči s Črnomercom, djeluje sasvim drugačije u svojem okružju. No, zanimljivo je da kritika kuću najčešće hvali zbog toga jer se suvremenim dizajnom sjajno uklopila u prostor.
O kući na Kustošiji pisalo se u stručnim časopisima - u Orisu Dubravko Bačić hvali "fascinantu uvjerljivost i nenametljivi senzibilitet", a u Čovjeku i prostoru Maroje Mrduljaš navodi da se radi o novom kulturnom modelu stanovanja: "Suvremena, ekonomična gradnja u gustoj tradicionalnoj četvrti koja poštuje i ističe identitet mjesta".
Opcije koje je obitelj, dakle, imala bile su rušenje, prodaja ili izgradnja više stambene kuće. Odlučili su se za četvrtu - renovaciju. Rješenje života tri generacije pod istim krovom bilo je da svatko ima svoj prostor koji nije nužno povezan, no isto tako može biti ukoliko koristi "zakamuflirane" prolaze za komunikaciju; postoji prolaz (u ormaru) između dijela kuće bake i roditelja, a između dijela kuće roditelja i kćeri su stepenice koje se prema potrebi mogu u potpunosti odmaknuti.
Vlasnik je diplomirani ekonomist, a bavi se uvozom piva. Kao dječak odrastao je u ovoj kući i ponovno se u nju doselio, a u prostorima u kojima živi sa suprugom, nekad je bila radionica njegova pokojnog oca koji se bavio proizvodnjom uređaja za pročišćavanje vode. Vođenje obnove kuće prepustio je obiteljskom prijatelju, a rezultatom je više nego zadovoljan.
Alat od djeda sačuvan je na zidu iznad stepenica koje vode u podrumske prostore, u kojima je smještena vinoteka i stol za poveće društvo. Takav niz neočekivanih prostora i iznenađenja karakterističan je za cijelu kuću. Kćerke su smještene na katu, sa zajedničkim velikim prostorijama i malim spavaonicama, poput kapsula.
Budući da kuća zbog specifičnih okolnosti u njezinom velikom dijelu nema mogućnost ugradnje prozora, najteže je bilo, kaže arhitekt Veljko Oluić, stvoriti mjesto za stanovanje koje nije klaustrofobično.
Patricia Kiš
Razlog zbog kojeg smo izabrali upravo ovu kuću za obilazak činjenica je da za njezinu izvedbu nije potreban golemi iznos novca, dapače, financijski si takvu adaptaciju većina može priušiti. Nadalje, nije smještena u neki elitni kvart, nalazi se u zagrebačkoj radničkoj četvrti - Kustošiji.
Zadatak koji je arhitekt imao pred sobom bio je prijateljima rekonstruirati postojeću klasičnu prizemnicu s trošnom radionicom u jedinstveni prostor za stanovanje u nesređenom okolišu radničke četvrti.
Veljko Oluić profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a najprepoznatljivi je po izvedbi škola, među kojima se ističu Tehnički školski centar u Zadru s Tončijem Žarnićem i Poljoprivredni fakultet, Paviljon VI, s Hildegard Auf Franić. Kaže da se kućama do sada najmanje bavio jer je potreban preveliki kompromis za ovu tipologiju.
Kuću u Kustošiji napravio je za svojeg obiteljskog prijatelja i imao je slobodne ruke da stambeni dio s radionicom u pozadini pretvori u kuću za smještaj triju generacija obitelji - baku, roditelje i dvije kćerke, dizajnericu i studenticu. U novim i drugačijim uvjetima stanovanja, kažu da se najbolje snašla baka koja je "najmlađa duhom". Obitelj navodi da su nepripremljeni posjetitelji bili vrlo iznenađeni neobičnim i neočekivanim prostorom te razmještajem i materijalom.
Kuća koja je izvorno sagrađena 1900., sada je izvana presvučena u lim i u potpunosti je okrenuta sebi, no, napominje Oluić, nije nekomunikativna. Smještena među obiteljskim kućama u dijelu Kustošije koji graniči s Črnomercom, djeluje sasvim drugačije u svojem okružju. No, zanimljivo je da kritika kuću najčešće hvali zbog toga jer se suvremenim dizajnom sjajno uklopila u prostor.
|
|
O kući na Kustošiji pisalo se u stručnim časopisima - u Orisu Dubravko Bačić hvali "fascinantu uvjerljivost i nenametljivi senzibilitet", a u Čovjeku i prostoru Maroje Mrduljaš navodi da se radi o novom kulturnom modelu stanovanja: "Suvremena, ekonomična gradnja u gustoj tradicionalnoj četvrti koja poštuje i ističe identitet mjesta".
Opcije koje je obitelj, dakle, imala bile su rušenje, prodaja ili izgradnja više stambene kuće. Odlučili su se za četvrtu - renovaciju. Rješenje života tri generacije pod istim krovom bilo je da svatko ima svoj prostor koji nije nužno povezan, no isto tako može biti ukoliko koristi "zakamuflirane" prolaze za komunikaciju; postoji prolaz (u ormaru) između dijela kuće bake i roditelja, a između dijela kuće roditelja i kćeri su stepenice koje se prema potrebi mogu u potpunosti odmaknuti.
Vlasnik je diplomirani ekonomist, a bavi se uvozom piva. Kao dječak odrastao je u ovoj kući i ponovno se u nju doselio, a u prostorima u kojima živi sa suprugom, nekad je bila radionica njegova pokojnog oca koji se bavio proizvodnjom uređaja za pročišćavanje vode. Vođenje obnove kuće prepustio je obiteljskom prijatelju, a rezultatom je više nego zadovoljan.
|
|
Alat od djeda sačuvan je na zidu iznad stepenica koje vode u podrumske prostore, u kojima je smještena vinoteka i stol za poveće društvo. Takav niz neočekivanih prostora i iznenađenja karakterističan je za cijelu kuću. Kćerke su smještene na katu, sa zajedničkim velikim prostorijama i malim spavaonicama, poput kapsula.
Budući da kuća zbog specifičnih okolnosti u njezinom velikom dijelu nema mogućnost ugradnje prozora, najteže je bilo, kaže arhitekt Veljko Oluić, stvoriti mjesto za stanovanje koje nije klaustrofobično.
Patricia Kiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....