Umro je Damir Krizmanić Kriza, jedan od najvažnijih kroničara Rijeke

Rijeka je izgubila jednog od svojih najvažnijih kroničara i tihog svjedoka najburnijih godina svoje popularne kulture - Damira Krizmanića Krizu, fotografa čiji je objektiv zauvijek zabilježio energiju, lice i duh gradske punk i novovalne scene sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao entuzijast s fotoaparatom oko vrata, Kriza je od 1979. pa idućih desetak godina bio neizostavan na koncertima i probama riječkih bendova. Njegove su crno-bijele fotografije Parafa, Termita, Mrtvog kanala i drugih danas neprocjenjivi dokumenti vremena, slike koje ne prikazuju samo glazbenike, nego cijelu jednu generaciju "s Konta" koja je stvarala vlastitu kulturu otpora, improvizacije i slobode.

Krizmanić nije bio samo fotograf nego je bio i dio scene. Bio je prijatelj s ljudima koje je snimao, razumio ih je i dijelio njihovu energiju. Njegove fotografije nisu bile naručene, nisu bile medijski "proračunate" - bile su autentične, sirove i žive, baš kao i Rijeka tog doba.

Riječki pisac i novinar Edi Jurković, autor knjige "Kad je život bio novi val", bio je Krizin urednik u omladinskom časopisu Val koji je redovito objavljivao njegove fotografije.

- On nije samo snimao scenu, bio je njezin integralni dio. Bio je kućni prijatelj s bendovima, svaki je dan bio na probama, a kada ne bi svirali, sjedio bi s njima na Kontu. Bio je pojava, jedan od rijetkih ljudi u gradu koji su imali Gusove kožne jakne. Tada nije bilo lako doći do kožne jakne pa ih je za bendove izrađivao kipar Goran Nemarnik Gus i posjedovanje Gusove jakne u ono vrijeme bila je velika stvar. Kriza je bio jedini fotograf u Rijeci koji je sustavno pratio scenu gotovo do kraja osamdesetih. Osim za Val, koji je bio jedini časopis u Rijeci koji je objavljivao takve fotografije, radio je fotografije i za plakate koncerata, za omote albuma - prisjeća se Jurković.

Grupa Paraf

Damir Krizmanić Kriza

Mizerne honorare u Valu Krizmanić je, po Jurkovićevim riječima, "krpao" odlascima na brod.

- Otišao bi ploviti i kada ga ne bi bilo, tih mjeseci bila bi fotografska "rupa" na sceni. Ono što bi zaradio potrošio bi na opremu, na novi aparat, na filmove koje je razvijao u kadi u neboderu u kojem je živio. To mu je bio laboratorij, što je bila vrijedna "infrastruktura" u to vrijeme. S tadašnjom opremom ishodi su uvijek bili neizvjesni. Od 16 fotografija na filmu, morao si dobiti nešto, ako zakaže fleš na koncertu, pa izvučeš dvije-tri koje su upotrebljive, već to bi bio veliki uspjeh - kaže Jurković.

Nakon desetljeća na glazbenoj sceni, Krizmanić se krajem osamdesetih zaposlio kao fotograf u riječkom Konzervatorskom zavodu. Tada je prestao aktivno fotografski pratiti bendove koji su se dobrim dijelom i sami u tim godinama ugasili. Došlo je do prirodne smjene generacija, kako u riječkom rocku tako i u riječkoj rock-fotografiji. Krizmanićev ogroman opus, raspršen po privatnim arhivima i digitalnim platformama, ostaje dragocjena kronika jedne urbane epohe koja je u velikoj mjeri odredila i današnji imidž Rijeke.