Miro Vuco, umjetnik koji je u likovnoj umjetnosti najpoznatiji po pripadnosti grupi Biafra, a u široj javnosti kao autor spomenika Tinu Ujeviću ispred kina Europa u središtu Zagreba, preminuo je u 85. godini. Prošlo je samo nekoliko mjeseci od njegove posljednje, velike izložbe u Klovićevim dvorima kada sam razgovarala s njim prvi i, pokazat će se, posljednji put. Malo je reći da me oduševilo to kako razmišlja ovaj umjetnik, ali i njegova izložba postavljena u Klovićevim dvorima. Kustosi su bili Branko Franceschi, Jasminka Bavoljak i Anamarija Komesarović.
Čim je postavljena skulptura Tinu Ujeviću, podsjetimo, izazvala je polemike, no koja javna skulptura na tako vidljivom mjestu nije? Jasno mi je i zašto - riječ je o rukopisu koji je na tragu egzistencijalizma grupe Biafra, čiji je suosnivač bio Vuco.
A tijek vremena, iz današnje perspektive, pokazao je sljedeće: taj golemi Tin Ujević, visok više od dva metra, u središtu grada zaživio je s ulicom, barem ga ja tako vidim, doduše sada okružen mnogobrojnim terasama kafića. Na izložbi u Klovićevim dvorima posvećenoj Miri Vuci još je nekoliko skica Tina Ujevića. Na jednoj se naginje na stranu, izgleda pripit, a bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ta skulptura zaživjela u javnom prostoru. Bavio se i piscem Miroslavom Krležom, a neodoljiva je skulptura koja ga prikazuje kao da izlazi iz bačve. Zanimljiva je i ona nazvana "Kuda s glavom" koja prikazuje piščevu glavu u kanti na skulpturi.
Topla i draga osoba
U svibnju je nas novinare uz pomoć supruge, koja zna sve o njegovu opusu, nekoliko sati uoči otvaranja proveo izložbom.
Kada je riječ o javnim skulpturama, Vuco je napravio "Kamen temeljac" u Aleji skulptura na savskom nasipu. Radio je i spomenik Franji Tuđmanu u Kninu, a kritika ga je dosta hvalila.
I naravno, skulpture po kojima je najpoznatiji među strukom, a riječ je o brutalnim, teškim, ponekad i razarajućim prikazima kakve je grupa Biafra znala portretirati i kakve smo imali prilike gledati na također zanimljivoj retrospektivi Stjepana Gračana svojedobno u Gliptoteci HAZU. Osnovana sedamdesetih, grupa je zagovarala ekspresivnu, angažiranu figuraciju, snažna izobličenja.
U biografiji Mire Vuce piše, uz ostalo, da je rođen u Vojniću Sinjskom 1941. godine, da je jako rano izgubio oca koji je poginuo u bitki za Knin dok su umjetniku bile tri godine, da je 1968. godine sudjelovao u studentskim protestima, no s izdvojenim stavom o odboru u svrsi, da je 1969. godine bio u vojsci, no iz vojske je pobjegao, pa je sedam dana morao služiti zatvorsku kaznu. Da se 1970. godine oženio Nadom Vuco. Učio je kod Antuna Augustinčića, no kasniji mu je stil potpuno drukčiji. Te je godine počela djelovati i grupa Biafra, važna za našu povijest umjetnosti, koja je djelovala osam godina. U sklopu djelovanja te grupe on radi skulpture kao što su "Tunguzijanci" i "Tunguzijanci u lovu na vepra".
Njihova je umjetnost, kao i grupa koji su osnovali, odraz društvenih nesigurnosti tog doba. Na izložbi je i crno-bijela fotografija petorice umjetnika grupe Biafra.
Među njegovim važnijim djelima potresna je skulptura "Mlađi sin šefa policije". Ona prikazuje muškarca s djetetom u ruci koji sjedi na stolcu, a sve je premazano blatom. Pa ona naslovljena "Povratak iz Tunguzije", a prikazuje čovjeka koji je zabio glavu o zid. Tko se od nas ponekad tako nije osjećao, i ja sama taj dan kad sam izložbu obilazila. Sve te figure, i kad su nage, egzistencijalističke su, svedene na tegobe, na preživljavanje, one pate, previjaju se, u grču su. One koje su nage nemaju erotskih konotacija. Potom skulptura "Dubeći na glavi". Pa "Čopor vukova" koji djeluje monumentalno u galerijskom prostoru. Na kraju su i vesele, šarene figurice. Neke od njih imaju i erotske konotacije, a druge su porculanski anđeli. Autor radi skulpturu i od kanti boja.
Rijetke su na izložbi bile figurativne slike, no jedna od njih prikazuje nagog Fabijana Šovagovića, a po tijelu su mu ispisani različiti znakovi. Dok smo bili gledali ovu sliku, autor nam je rekao da ju je željela glumčeva supruga, no on je nije htio prodati iz razloga koji nije ni njemu jasan.
Crne slike
Crne slike bile su otkriće izložbe, nisam ranije znala za njih, a umjetnik se našalio tada komentirajući da ih je sakrivao od javnosti. U svakom su slučaju prvi put prikazane javnosti, gusti su i teški slojevi crne boje. Na pitanje kojim materijalima gradi sliku, odgovorio je da je materijala mnogo. Teške su nekoliko desetaka kilograma. Ima i "šarenijih" slika, no crne dominiraju.
Uz izložbu se navelo: "Kritika je opisala skulpture iz ovog razdoblja kao oblik tzv. radikalnog realizma u egzistencijalnom ključu (Zdenko Rus). Umjesto trajnih materijala poput bronce, Vuco je preferirao nestandardne materijale poput poliestera."
Franceschi pak s pravom nalazi paralele s društvom danas. "Zatečeni smo nikad surovijom opcijom društvenih odnosa ogoljenih od prosvjetiteljskih normi", pisalo je uz izložbu.
Podaci u Enciklopediji o Vuci navode sljedeće: "Diplomirao je 1969. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je profesor od 1986. godine. Bio je suradnik Majstorske radionice A. Augustinčića (1969. - ‘71). Jedan je od osnivača skupine Biafra (1970. - ‘78.), u okviru koje je produbljivao ekspresionističku poetiku V. Michielija. Oblikuje provokativnu i polemičnu figurativnu skulpturu, koja je nastala u težnji za prekoračenjem tradicionalnih estetskih normi. U ciklusu "Slikarije" (1978.) slikovito je spajao grafičke i slikarske elemente, a nakon 1980. radio je reljefe u poliesteru u duhu figurativnoga informela ("Pobjednici disciplina", 1981.). Socijalno-provokativan kontekst, što ga je započeo u ciklusu terakota "Lijeve postole i ino" (1987.), proteže se do skulptura u potonjem razdoblju ("Tri koraka", 1998). Autor je javnih spomenika Tinu Ujeviću u Zagrebu (1991) i Anti Starčeviću u Osijeku (2006.).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....