Kao mladi student s jednim sam kolegom šetao zagrebačkim Zrinjevcem i susreo grupu ljudi čvrsta, odrješita koraka koji su mi djelovali suviše samouvjereno i nabusito. Ta mi se ekipa učinila nešto između Crvenih brigada Bakunjina i članova Baader Meinhofa. Bili su to zvijezde tadašnje medijski i na sve načine razvikane grupe Biafra, o kojoj o njihovoj uličnoj bučnosti, nagonu prokazivanja truleži svijeta i općenito njihovu "angažmanu", njihovu djelovanju izvana a ne iznutra, nisam dobro mislio, niti pisao. A kada sam se susreo oči u oči s pogledom Mire Vuce, da sam kojim slučajem bio cvijetak, od tog bih pogleda odmah uvenuo.
Kasnije sam upoznao Miru Vucu. Iskrenijeg, razgovoru i argumentima sklonijeg čovjeka nisam dugo ugledao u svojoj blizini. Tu je, uz veliko srce i duhovitost, bio duboki čovjek pun šala i na svoj račun koje su posve bezazleno i bez žalca letjele na sve strane svijeta. Premda je bio bijafranac koji je mijenjao svijet, otkrivalo se znatiželjno lice i pitoma narav strasnog i sjajnog sugovornika i pažljiva slušača. A smijao se cijelim tijelom.
Njegov je opus slojevit, morfološki raznolik, tematski širok i posve ga je pogrešno samo vezati uz grupu kojoj je pripadao i u kojoj sam cijenio svakoga člana grupe. Petrića poradi oblikovne čistoće i tematske izravnosti, Gračana poradi ekspresivne odrješitosti, Lesiaka poradi antičke ljepote pomiješane s Egiptom, Atača poradi lapidarne ekspresije pune prolazne rose, Jančića s kritikom ženske golotinje (objekta) koja mu se počela sviđati i koji je, ne mogavši promijeniti svijet svojim kiparstvom nastojao promijeniti sebe. Svoj odnos prema grupi najbolje sam opisao rečenicom "O grupi sve najgore, o pojedincima u njoj sve najbolje". Zagovaratelji "odgovorne umjetnosti" i "obnoviteljima figuracije" i humanističkih sadržaja" u kojima su kolege vidjeli povijesnu ulogu i nadmoć u odnosu na posne spekulativnije, a po njima "bezidejne" i "neodgovorne" posebice larpurlartističke konceptualne umjetnosti koja je bijafrancima bila "luk i voda", u koju su svojim žeđanjem za pravdom i promjenom svijeta svojim uličnim akcijama i provokacijama dodali svoj kričeći "papar i feferon". Ni Miri Vuci nije bilo do mirnog propitivanja na obdukcijskom stolu likovnosti. Ali ništa nije bilo niti sigurnije od njegova djela, ali i ništa rizičnije od njega samoga i njegovih nemira.
Od svih članova grupe, Vuco je bio ponajviše kipar. U materiji "do grla", bio je čovjek čiji su prsti sve vidjeli. U samom je glibu materije nastojao izazvati žamor, potaknuti i sliku svijeta i vlastiti srh i osjet. Jednostavno, kiparstvo mu je bilo ispred teme. Iz njegova opusa mogao je niknuti i neandertalac ili Tunguzijac, ali i anđelčić ili kupidon, politički satrap i Chicco pčelica koja leti nad krevetićem nekog djeteta. U sirovoj materiji izrastala je nježnost grubosti, a nadasve kultiviranost strukture. Idući od poruke do poruge, svjedočio je i on o socijalnoj čamotinji, a istovremeno krećući se od dramatskog do huncutskoga i vicijastog, širio je i humor i vedrinu. I sve su se teme rađale i izvirale iznutra iz mesa tvari i oblika. Stoga mu je kip bio više pridjev nego imenica.
U tom je opusu bilo pravih čudesa. I letećih amoretića - bumbara i trutova, i raskalašene dječurlije ogrezle u vicu i nepodopštinama. Sačinio je i više od 400 portreta postola i svaka je bila lijeva i svaka posebna. To su zapravo portreti cipela na dulje vrijeme zapelih u blatu nekog bojišta s kraterima, uvrnućima i ranama materije daleko od cakum-pakum ambalaže. Iskazujući superiornost deformacije nad svakom pravilnošću, u tom lomljenju, savijanju, gnječenju... nijedna nije bio identična drugoj.
Ali što više treba govoriti; o njegovu crtežu, izranjenim kolažima, ili o nekoliko njegovih nadasve pismenih spomenika koja danas nisu na nekoj cijeni, ali i nekoliko slobodnih i nekonvencionalnih spomeničkih rješenja svojstvenih njegovoj samovolji. I ima toga puno još... o čemu sam imao sreću i govoriti.
Slika nabusita čovjeka s početka ove priče bila je laž. Pretvorila se u prijateljsko lice filozofa egzistencije, bezazlena, strpljiva atelijerskog eremitanca, ali i društvena čovjeka koji ipak najradije hrli u svoj radni prostor kako bi protumačio ljudska i svoja stanja. Znajući biti sa samim sobom, i njemu je, kao i njegovu učitelju Valeriju Michieliju, "lice suvremenika bila suvremena umjetnost". Znajući da autentično nema načina biti neaktualno, njemu je, kao i R. Barthesu, bilo drago što nije i ne mora biti moderan.
Možemo o njemu kao o čovjeku velike kulture, velikog srca, osjećaja i sposobnosti, ali sve će to usprkos tome što je sve to istina zvučati patetično i prigodno jer su smrti u Hrvatskoj prilično konačne da konačnijima ne mogu biti, što bi kazao Zdravko Tišljar. Tko spominje više ikog!? Pa, i najveće.
Znam da je priča koju sam mu ispričao prije otprilike godinu dana završila njegovim smijehom koji je gotovo razvalio zidove ateljea. Prepričao sam mu riječi slavnoga Woodyja Allena kojem su govorili da će biti jednom ostavljen u sjećanju i vječnosti, premda bi Allen volio da ga ostave u vlastitom stanu. I ja bih volio da je vječnost još malo počekala i da ga je ostavila u njegovu i našem prostoru života u ovoj našoj zajedničkoj privremenosti u prostoru obiteljskog doma i u blizini njegove Nade. Volio bih da se prijateljski smijeh bezazlena čovjeka, kao nekoć u Voćarskoj, potom u Križanićevoj ulici u Zagrebu, još čuje. A retoričku dilemu je li bio veći čovjek ili umjetnik ne treba poticati, jer i jedno i drugo moramo tražiti i u visini i u dubini. Ive Šimat Banov
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....