Miro Vuco široj je javnosti najpoznatiji po skulpturi Tina Ujevića ispred kina Europa u središtu Zagreba. Čim je postavljena izazvala je polemike, no koja javna skulptura na tako vidljivom mjestu nije. Jasno mi je i zašto, riječ je o rukopisu koji je na tragu egzistencijalizma grupe Biafra čiji je suosnivač bio Vuco.
Kada je javna skulptura u pitanju, važno je pratiti tijek vremena, osim ako nije riječ o notornom kiču o kojem vam je sve jasno na prvu. A tijek vremena, iz današnje perspektive, kaže sljedeće: taj golemi Tin Ujević, visok više od dva metra, u centru grada zaživio je s ulicom, barem ga ja tako vidim, doduše sada okružen mnogobrojnim terasama kafića. Na izložbi posvećenoj Miri Vuci još je nekoliko skica Tina Ujevića, na jednoj se naginje na jednu stranu, izgleda pripit, a bilo bi zanimljivo da je ta skulptura zaživjela u javnom prostoru.
Topla i draga osoba
Šalu na stranu, sjajna je vijest da je u galeriji Klovićevi dvori napokon otvorena retrospektiva posvećena Miri Vuci. On je već odavno zaslužio retrospektivu. A i meni je drago da sam napokon imala priliku upoznati ovog umjetnika, na prvu toplu i duhovitu osobu. Uz pomoć supruge koja sve zna o njegovu opusu, nekoliko sati uoči otvaranja proveo je nas novinare izložbom. Svidjelo mu se kako su njegov opus vidjeli Branko Franceschi i Jasminka Bavoljak te Anamarija Komesarović.
Kada je riječ o javnim skulpturama, Vuco je napravio "Kamen temeljac" u Aleji skulptura na savskom nasipu, o kojoj se posljednjih dana vodila prilična polemika. Njezinu maketu nisam vidjela na izložbi, no možda sam je i previdjela jer je izloženo mnogo radova. Radio je i spomenik Franji Tuđmanu u Kninu, kritika ga je dosta hvalila, ja baš nisam oduševljena, no to nije važno za ovaj tekst. Tuđmana, čini se, nitko od kipara kod nas ne može pogoditi. Uglavnom, sve što sam vidjela na izložbi naprosto me oduševilo. Sjajan je Vuco. Ako se zadržimo kod spomenika, nekoliko je i maketa Miroslava Krleže. Neodoljiva je ona u kojoj se čini da izlazi iz bačve, a zanimljiva je i ona nazvana "Kuda s glavom" koja prikazuje piščevu glavu u kanti na toj skulpturi.
I naravno, skulpture po kojima je najpoznatiji među strukom, a riječ je o brutalnim, teškim, ponekad i razarajućim prikazima kakve je grupa Biafra znala portretirati i kakve smo imali prilike gledati na, također zanimljivoj, retrospektivi Stjepana Gračana svojedobno u Gliptoteci HAZU. Osnovana sedamdesetih, grupa je zagovarala ekspresivnu, angažiranu figuraciju, snažna izobličenja.
U biografiji Mire Vuce piše, uz ostalo, da je rođen u Vojniću Sinjskom 1941. godine, da je jako rano izgubio oca koji je poginuo u bitki za Knin dok su umjetniku bile tri godine, da je 1968. godine sudjelovao u studentskim protestima, no s izdvojenim stavom o odboru u svrsi, da je 1969. godine bio u vojsci, iz vojske pobjegao, pa je sedam dana morao služiti zatvorsku kaznu. Da se 1970. godine oženio Nadom Vuco. Učio je kod Antuna Augustinčića, no kasniji mu je stil potpuno drukčiji. Te je godine počela djelovati i grupa Biafra, važna za našu povijest umjetnosti, koja je djelovala osam godina. U sklopu djelovanja te grupe on radi skulpture kao što su "Tunguzijanci", "Tunguzijanci u lovu na vepra".
Njihova je umjetnost, kao i grupa koji su osnovali, odraz društvenih nesigurnosti tog doba. Na izložbi je i fotografija, crno-bijela, petorice umjetnika grupe Biafra, no nekako mi se čini da su ozbiljni, zamišljeni, čak na rubu potištenosti u skladu s duhom vremena kako su ga oni vidjeli (recimo kad ih se usporedi s fotografijama protagonista Gorgone), no po svoj prilici to jeftina psihologija progovara iz mene.
U postavu izložbe neke su sjedeće skulpture postavljene tako da gledaju oko slike. Izložba nazvana "Zatečeno stanje", napominju kustosi, nije kronološki postavljena. Zanimljiva je i potresna skulptura "Mlađi sin šefa policije" koja prikazuje muškarca, s djetetom u ruci, koji sjedi na stolcu, a sve je premazano blatom. Pa čovjek koji je zabio glavu o zid "Povratak iz Tunguzije", tko se od nas ponekad tako nije osjećao, i ja sama taj dan kad sam izložbu obilazila. Sve te figure, i kad su nage, egzistencijalističke su, svedene na tegobe, na preživljavanje, one pate, previjaju se, u grču su, mnoge su i nage, no nemaju erotskih konotacija. Potom skulptura "Dubeći na glavi". Pa "Čopor vukova", monumentalno djeluje u galerijskom prostoru. Na kraju su i neke vesele, šarene figurice, neke ovdje pak imaju i erotskih konotacija, druge su pak porculanski anđeli. Od kanti boja autor radi skulpturu.
Od crteža, zanimljivo je nekoliko autoportreta.
Rijetke su figurativne slike, jedna od njih prikazuje nagog Fabijana Šovagovića a po tijelu su mu ispisani različiti znakovi. Dok smo gledali ovu sliku, autor nam je rekao da je glumčeva supruga željela ovu sliku, no on je nije htio prodati iz nekog razloga, koji nije ni njemu jasan.
Crne slike po mojem su mišljenju otkriće izložbe, nisam ranije znala za te Vucine slike, a umjetnik se našalio komentirajući da ih je sakrivao od javnosti. U svakom su slučaju prvi put u javnosti, gusti su i teški slojevi slojevi crne boje, na pitanje kojim materijalima gradi sliku, odgovara da je materijala mnogo. Teške su nekoliko desetaka kilograma. Ima i "šarenijih" slika, no crne su dominantne.
Uz izložbu se navodi: "Kritika je opisala skulpture iz ovog razdoblja kao oblik tzv. radikalnog realizma u egzistencijalnom ključu (Zdenko Rus). Umjesto trajnih materijala poput bronce, Vuco je preferirao nestandardne materijale poput poliestera."
Franceschi, pak, s pravom, nalazi paralele s društvom danas. "Zatečeni smo nikad surovijom opcijom društvenih odnosa ogoljenih od prosvjetiteljskih normi", piše.
Izložba "Zatečeno stanje", u sklopu ciklusa Moderni klasici, može se pogledati do 29. lipnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....