Koliko Zagreb duguje glavnom uredniku časopisa Zenit Ljubomiru Miciću za stvaranje progresivnog avangardnog okruženja tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća? Kako je Zagreb 1920-ih godina postao platforma za razmjenu i djelovanje avangardnih tendencija?
Osim što je razorio ono što je stvoreno trudom brojnih naraštaja, potres prijeti da izbriše i identitetsko duhovno naslijeđe u koje se ubraja i povijest umjetnosti.
Jedan je to od razloga zbog kojeg će u veljači u Hatzovoj ulici 9, na mjestu nekadašnjeg zagrebačkog uredništva časopisa Zenit, biti postavljena spomen ploča. Institut za istraživanje avangarde, Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HR AICA) i Kolekcija Marinko Sudac tako će obilježiti 100. godišnjicu tog važnog časopisa. Istog dana u stalnom postavu Moderne galerije bit će izloženo dvadesetak brojeva časopisa i knjiga iz biblioteke Zenit. Zenit je ishodište hrvatske avangardne umjetnosti, kao i okosnica Kolekcije Marinko Sudac, jer je kao strategija postavljeno sakupljanje avangardne umjetnosti prve polovine 20. stoljeća, s kontinuitetom u eksperimentalnim postupcima od poslijeratnog perioda do pada Berlinskog zida.
Pokretanje časopisa Zenit kao glasila zenitističkog i mnogih drugih avangardnih pokreta, u duhu je globalnih i nacionalnih političkih promjena koje su nastupile prije, a posebno završetkom Prvog svjetskog rata ̶ raspad Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dovoljno je samo prisjetiti se da je tijekom rata, kojeg su još nazivali i rovovski rat, poginulo više od 10 milijuna ljudi, dok je oko 20 milijuna bilo ranjeno. Posljedice ratnih strahota odrazile su se i na onodobna umjetnička kretanja. Nastupio je radikalni kulturni rez, avangarda.
Termin avangarda prvi put je upotrijebio francuski utopijski socijalist Henri de Saint-Simon dvadesetih godina 19. st. koji se isprva odnosio na vojsku da bi kasnije poprimio značenje naprednog društveno-političkog i estetskog stajališta. Mnogi su umjetnici sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, otišli su na bojišnicu i radili kao ratni reporteri. Takvo iskustvo promijenilo je i njihova stajališta prema umjetnosti i društvu. Filippo Tomaso Marinetti, autor prvog Manifesta futurizma (Le Figaro, Pariz, 1909.) smatrao je da su revolucija i rat čak nužan faktor borbe protiv apsolutizma. Marinettijeva zbirka pjesama Zang tumb tuuum sadrži opis bitke kod Adrianopola u Turskoj (1912.), a objavljena je 1914., u godini početka Velikog rata, kako su ga zvali dok nije došao Drugi. U nastojanju da što bolje predoči sliku rata, Marinetti radikalno pristupa tipografiji, vizualno oslobađa i naglašava riječi (Parole in libertà) te uključuje onomatopejske znakove u oblikovanju teksta. Pojedini umjetnici koji su iz prve ruke imali prilike vidjeti ranjenike i osjetiti vonj spaljenih tijela, poput poznatog bečkog ekspresionističkog, umjetnika Egona Schielea u svojim djelima ne slave rat nego prikazuju patnju, žrtve rata (Ruski ratni zatvorenik, 1916.). Mađarski književnik i umjetnik Lajos Kassàk osnovao je časopis A Tett (1915.) u kojem je poticao antiratnu propagandu. Posljedice rata reflektiraju se u anarhizmu dadaističkog pokreta (DADA), u odbacivanju klasičnih kanona umjetnosti, razaranju sintakse u prozi i poeziji, oslobađanju riječi starih značenja, razaranju slike ili primjeni fotomontaže i karikature.
Nakon iskustva kataklizmičkog rata (1916.), avangardni umjetnik, kritičar, publicist Ljubomir Micić (Sošice kraj Jastrebarskoga, 1895. – Kačarevo kraj Pančeva, 1971.) u veljači 1921. pokrenuo je časopis Zenit – internacionalnu reviju za umetnost i kulturu koji je do travnja 1923. (br. 1–24) izlazio u Zagrebu sa sjedištem u Hatzovoj ulici 9, kasnije na Starčevićevom trgu 10. Potom, nakon zabrane od proljeća 1923. do prosinca 1926., u Beogradu (br. 25–43). Uz Micića, časopis je uređivao i književnik francusko-njemačkog porijekla Ivan Goll (Saint-Dié, 1891. – Pariz, 1950.), koji je tada živio u Parizu. Prvo iz Pariza a potom iz Beograda, u časopisu je surađivao teoretičar filma i kritičar Boško Tokin (Čakovo, Banat, 1894. – Beograd, 1953.). Micić, Tokin i Goll potpisnici su Manifesta zenitizma koji je objavljen u obliku tri zasebna teksta u prvom izdanju biblioteke Zenit (1921.).
Glavne su teme časopisa Zenit: antiratna propaganda, snažna kritika društvenopolitičkih zbivanja, tradicionalnih religioznih i malograđanskih vrijednosti. Antiratna retorika vidljiva je već u prvom broju, u okviru programatskog teksta Ljubomira Micića Umetnost i čovek koji promovira čovjeka-umjetnika, „oslobođenog Barbarogenija“, koji će stvoriti novu kulturu i ostvariti balkanizaciju Europe. Povratak izvornom ili neciviliziranom svijetu za mnoge onodobne umjetnike označava oslobađanje, suprotstavljanje dekadentnom Zapadu. U sedmom broju, Micić tiska „Apel za pomoć gladnima u Rusiji“, kao podsjetnik na stradanje ruskog naroda tijekom Prvog svjetskog i potom građanskog rata. Nasuprot tome, Zenit se priklanja novom dobu, futurističkom kultu mašine i brzine, slavljenju novih tehnologija i razvoju znanosti (npr. automobil, aeroplan, Eiffelov toranj, Nikola Tesla, Albert Einstein). Nadalje, vrlo rano u Zenitu nailazimo na tekstove o filmskoj umjetnosti u rubrici „Makroskop“ o kojima redovito piše Boško Tokin: kratki osvrt na projekciju filma Kabinet dr. Caligarija u Zagrebu i Beogradu (Zenit, 4/1921.), esej „Čaplinovo vrelo“ (Zenit, 17/18/1922.). Tih godina izlazio je i Kinofon, revija za filmsku kulturu (1921.–1922.) Micićevog brata Branislava, poznatijeg pod pseudonimom Branko Ve Poljanski (Virgil, Virgilije Poljanski), u sjećanje na, danas široj javnosti poznatog sela, Majske Poljane, gdje je proveo rano djetinjstvo. Grafička rješenja časopisa Zenit bila su pod utjecajem novih (mas)medija (reklame, fotografije i filma), kao i nove glazbe (jazz) te različitih avangardnih pokreta (ekspresionizma, konstruktivizma, dadaizma i dr.). Preuzimali su i reciklirani dizajn iz idejno bliskih europskih izdanja (Dada), posebno u tipografiji ̶ slova oslobođena klasičnih struktura, u eksperimentu s različitim vrstama i veličinom.
Uskom krugu Micićevih suradnika pripadali su mnogi avangardni književnici, pjesnici, umjetnici i teoretičari: Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović, Marijan Mikac, Boško Tokin, Mihajlo Petrov, Ve Poljanski, Dragan Aleksić, Josip Seissel (Jo Klek) i drugi. Usto, iz želje da se Zenit i pokret zenitizma proširi i u Zapadnoj Europi, Micić je surađivao s najpoznatijim imenima europske avangarde. Tako su svoje mjesto u časopisu Zenit – Internacionalnoj reviji za umetnost i kulturu našli brojni manifesti i kritički tekstovi najznačajnijih avangardnih umjetnika, teoretičara, književnika, arhitekata, dramaturga, urednika avangardnih časopisa i drugih intelektualaca koji su publicirani osim na hrvatskom i srpskom, na izvornim europskim jezicima od njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog, ruskog, holandskog i mađarskog do esperanta. Mnoga su tu slavna imena: Egon Schiele, Adolf Loos, Robert Delaunay, Albert Gleizes, Raoul Hausmann, Henri Barbusse, Jean Epstein, Vinicio Paladini, Kazimir Maljevič, Tristan Tzara, Aleksandar Rodčenko, Vasilij Kandinski, Filippo Tommaso Marinetti, Amedeo Modigliani, Georg Grosz, Lajos Kassàk, Moholy-Nagy, Vladimir Majakovski, Maksim Gorki, Anatolij Lunačarski i mnogi drugi. U trećem broju časopisa, Dragan Aleksić (3/1921.), objavljuje „Dadaizam-Dada“, zatim tekst o Kurtu Schwittersu (5/1921.), a u istom broju Micić piše o apstrakciji Vasilija Kandinskog. Aleksić objavljuje tekst o Vladimiru Tatlinu i njegovom Spomeniku Trećoj internacionali (9/1921.), dok nešto ranije francuski teoretičar Florent Fels piše esej „Kubizam“ (6/1921.). U dvobroju 17/18, posvećenom ruskoj konstruktivističkoj umjetnosti, Ilja Erenburg i Eliezer Lisicki autori su teksta „Ruska nova umetnost“ (17/18/1921.), a u istom izdanju reproduciran je Kvadrat – slika Suprematizam (1913.) Kazimira Maljeviča. Posebnu pažnju uredništvo Zenita posvetilo je izvedbenim umjetnostima te je u ruskom dvobroju 17/18 publiciran i Hljebnikovljev članak o Kručonihovoj operi Pobjeda nad suncem (1913.) uz reprodukcije Mejerholjdove scene iz 1920. i kostima za operu koje je izradio Maljevič. Ta je predstava u povijesti ruske avangarde prihvaćena kao primjer novog avangardnog shvaćanja kazališta, a ujedno i kao predviđanje Prvog svjetskog rata.
Micić je surađivao s brojnim urednicima europskih časopisa. Među njima bili su: Berlinski ekspresionistički časopis Der Sturm (1910.–1932.), urednika Herwartha Waldena, mađarska revija MA (1916.–1919.; 1920.–1925.) Lajosa Kassáka, te berlinski konstruktivistički orijentiran časopis Вещь / Objet / Gegenstand (1922.) Ilje Erenburga i Lazara Lisitckog poznatijeg kao El Lissitzky, DADA (1917.–1921.) Tristana Tzare, Bauhaus (1926.–1931.) Waltera Gropiusa i Lászla Moholy-Nagya, kasnije Hannesa Mayera i Ernsta Kalláija, De Stijl (1917.–1932.) Thea van Doesburga, Disk, Pásmo (Vijenac) i ReD (Revue Devětsilu) češke grupe Devětsil na čelu s Karelom Teigeom. Bili su to ujedno glavni kanali komunikacije Zenita s europskim prijestolnicama.
Osim izdavanja časopisa Zenit, važna Micićeva misija bila je i u sakupljanju i izlaganju djela avangardne umjetnosti te organizaciji matineja i popratnih događaja. Prema dvobroju 17/18 iz 1922. u prostorijama redakcije Zenita na Starčevićevom trgu br. 10, u Zagrebu 1922. organizirao je Zenit – Međunarodnu galeriju nove umetnosti gdje je publika mogla vidjeti djela avangardnih umjetnika: „Arhipenko (Rusija) ― Behrens-Hangeler (Njemačka) ― Delaunay (Francuska) ― Foretić (Jugoslavija) ― Gleizes (Francuska) ― Gringova (Rusija) ― Hansen (Danska), Kozicnova (Rusija) ― Lisicki (Rusija) ― Larionov (Rusija) ― Lozowick (Amerika), Megyes (Mađarska) ― Moholy-Nagy (Mađarska) ― Šaršun (Rusija) ― Tajge (Čehoslovačka) ― Willink (Holandija). Ova galerija je privatna ... “ Organizirao je Prvu dadaističku večernju u Beogradu 1923., potom iste godine Veliku dadaističku večernju i Međunarodnu izložbu nove umetnosti u Glazbenom zavodu u Zagrebu. U travnju 1924. organizirao je Prvu Zenitovu međunarodnu izložbu nove umetnosti u prostoru muzičke škole Stanković. O važnosti ove izložbe za jugoslavenski prostor svjedoči katalog u 25. broju časopisa Zenit na temelju kojeg se mogu rekonstruirati izlagači. Među najznačajnijim sudionicima izložbe bili su Vasilij Kandinski, Aleksandr Arhipenko, Laszlo Móholy-Nágy i drugi – koji su ujedno bili i suradnici časopisa Zenit. Od umjetnika s ovih prostora izlagali su Mihailo S. Petrov, Vinko Foretić Vis, Vjera Biller, Vilko Gecan i Josip Seissel (Jo Klek). Među njima za zagrebački krug avangarde valja istaknuti arhitekta i urbanista Josipa Seissela, autora prve konstruktivističke i zenitističke slike/kolaža Papirfarbenmalerei (njem. papir, boja, slika) u Hrvatskoj i autora pojedinih grafičkih rješenja za časopis i ediciju Zenit, kao i plakata za zenitističke izložbe. Štoviše, Seissel je bio jedan od članova grupe Traveller, jedne od najznačajnijih avangardnih pojava prve polovine 20. stoljeća u umjetnosti Hrvatske i regije, koja se formirala u intelektualnom okruženju Zenita.
Suodnosu grupe Traveller i Zenita zasigurno je pridonijela umjetnička sredina obitelji Plavšić u Rokovoj 9, posebno ličnosti spisatelja, mecene, kolekcionara i bankara Dušana Plavšića, ujedno predsjednika Društva umjetnosti, zaslužnog za prvi stalni postav Moderne galerije u Zagrebu. Tim više što je i financijski podupirao časopis. Uz Seissela, grupu su činili mladi istomišljenici, koji su prihvatili pluralitet europskih avangardi: Čedomil Plavšić, Dušan Plavšić Mlađi, Miloš Somborski, Vladimir Pilar, Zvonimir Megler, Miho Schön, Dragutin Herjanić i Višnja Kranjčević te Radeta Stanković. Djelovanje grupe Traveller obuhvaća razdoblje od izlaženja prvog broja časopisa Zenit do 1932., nekoliko godina nakon zabrane časopisa u Beogradu, period u kojem su predstavili svoje antiumjetničke ideje. „Mladi zenitisti“ su, kako ih je nazvao Micić, 16. prosinca 1922. izveli dadaističku predstavu Oni će doći po uzoru na istoimenu dramu predmeta Filippa Tommasa Marinettija. Predstava je održana u prostoru gombaone Prve realne gimnazije (danas Muzej Mimara) te je označila početak suvremene umjetničke povijesti performansa u Hrvatskoj. Međutim, predstava završava dovođenjem živog magarca na scenu i ključnom konstatacijom odakle je došao, odnosno odgovorom da je došao iz publike u kojoj su sjedili profesori, zbog koje će članovi grupe morati nastaviti školovanje u Beogradu.
Možemo zaključiti da je avangardno okruženje u Zagrebu stvoreno početkom 1920-ih godina oko glavnog urednika časopisa Zenit Ljubomira Micića odigralo važnu ulogu u intenzivnoj razmjeni naprednih ideja s cijelom Europom. Time je onodobna umjetnost na ovim prostorima stekla međunarodni status, a Zagreb prihvaćen kao jedna od europskih prijestolnica avangarde.
Autorica je povjesničarka umjetnosti i kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb.