Rapa Nui, poznatiji kao Uskršnji otok, godinama je prikazivan kao mjesto koje prkosi logici. Gotovo tisuću ogromnih kamenih kipova stvaralo je dojam da je riječ o civilizaciji s tajnim znanjem ili neobjašnjivim tehnikama. No, novo istraživanje pokazuje da je istina puno jednostavnija.
Najnovija analiza, temeljena na 11 tisuća dronskih fotografija, konačno daje jasnu sliku. Moai nisu djelo jedne centralizirane elite ni neke “superorganizirane” radne snage. U vulkanskom krateru Rano Raraku, gdje je nastalo 95 posto svih kipova, otkriveno je 30 odvojenih radionica. Svaka je pripadala manjoj klanskoj skupini koja je klesala svoje kipove, svojim tehnikama, ali prema istom općem obliku.
Drugim riječima, nije bilo faraona, nije bilo robova, nije bilo čuda. Bile su to obiteljske radionice.
Kako su moai putovali po otoku?
Godinama se raspravljalo kako pomaknuti kip težak kao kamion. Mnogi su mislili da su ih vukli ležeći po drvetu. Ali nova mjerenja pokazuju nešto drugo. Kipovi pronađeni uz stare ceste imaju šire dno, lagani nagib prema naprijed i oblik koji se lako njiše. To nema smisla ako ih se vuklo dok leže, ali ima savršen smisao ako stoje uspravno.
Istraživači su zato napravili betonski kip i pokušali ga pomaknuti tako da ga ljudi njišu lijevo-desno. Uspjelo je odmah, kip je korak po korak išao naprijed. Dakle, stanovnici Rapa Nuija nisu koristili nikakva tajna oruđa, moai su se kretali tako da ih se lagano ljuljalo dok ne bi prohodali, prenosi The Conversation.
Zašto je kultura propala?
Dugo se vjerovalo da su stanovnici Rapa Nuija sami sebe uništili tako što su posjekli posljednje drvo na otoku. No arheološki nalazi pokazuju bitno drukčiju priču. Kada su prvi Polinezijci stigli oko 1200. godine, sa sobom su nenamjerno donijeli i štakore. Ti su se štakori nevjerojatno brzo razmnožili i počeli jesti gotovo sve sjemenke lokalnih palmi. Zbog toga se šuma, čak i kad bi bila posječena samo djelomično, više nije mogla obnoviti.
Ljudi su, naravno, krčili dio zemljišta za poljoprivredu, ali najveći problem bio je upravo u tome što se drveće nije moglo vratiti. Otok je kroz nekoliko stoljeća potpuno ogoljen. Ipak, društvo se neko vrijeme uspješno nosilo s tim promjenama: koristili su kamenje za poboljšanje tla, razvili novu vrstu poljoprivrede i dalje se oslanjali na ribu i morske plodove.
No bez šuma, bez drva i bez mogućnosti da priroda sama “zacijeli”, sustav je polako gubio snagu. Na tako malom, izoliranom prostoru i s ograničenim resursima, taj se pritisak na kraju pokazao prevelikim.
Konačni zaključci istraživanja pokazuju da slika o Rapa Nuiju treba biti bitno realnija od one koja se često prikazuje. Moai su nastajali u manjim radionicama, premještani su uspravno “hodanjem”, a okoliš je propao zbog štakora koji su spriječili obnovu šuma. Uz to, podaci pokazuju i da društvo nije naglo nestalo: stanovnici su se dugo prilagođavali novim uvjetima, razvili posebne tehnike uzgoja u kamenim vrtovima i nastavili živjeti u stabilnim zajednicama sve do kontakta s Europljanima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....