IZLOŽBA U VARAŽDINU

Uzidavale su se u zidove cipele mrtve djece, štitile su dom i ukućane od sila zla

 Pancerice Marija Morandinija.
 

 Zeljko Hajdinjak/Cropix
Šošteraj je druga izložba iz ciklusa "Nešto staro, nešto novo". Prva je bila o suočavanju s epidemijama

Mario Morandini, strastveni sportaš, tridesetih je godina prošloga stoljeća zime provodio skijajući u talijanskim Alpama. Austrijske su mu bile jednako drage. Cortina d'Ampezzo ili Kitzbühel, duši mu je bilo svejedno. Volio je kvalitetnu skijašku opremu, osobito je pancerice smatrao da moraju biti od najbolje kože. Udobne nisu bile. Pancerice su prvotno bile teške planinske gležnjače izrađene od vrlo čvrste kože s dvostrukim vezanjem. Sa strane su imale mjedene zakovice za fiksiranje vezova skija.

Morandini odavno skija nebeskim prostranstvima, a priču o Varaždincu talijanskih predaka danas pričaju njegove pancerice na izložbi "Šošteraj/Priče o cipelama iz GMV-a", postavljenoj u varaždinskom Starom gradu.

Uz pancerice naočitog profesora u intimnom su prostoru kule Staroga grada izložene cipele iz različitih perioda, svaka od njih s nekom samo svojom pričom.

Izložba u sklopu ciklusa "Nešto staro, nešto novo" nastala je u suradnji kustosice u GMV-u Jelene Rančić i dr. sc. Suzane Kutnjak-Mravlinčić, više predavačice u varaždinskoj jedinici Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

image

Gamase.

Zeljko Hajdinjak/Cropix
image
Andrej Svoger/Gmv/Cropix
image

Darijo Semencic, vlasnik postolarske radionice.

Darko Tomas/Cropix
image

Postolarski alat

Zeljko Hajdinjak/Cropix
image

Cipele Vere Kuntner.

Zeljko Hajdinjak/Cropix

Stara je poslovica da čizma glavu čuva. Važna je za ljude. Nekoć je bila važna samo kvaliteta, kasnije i izgled. Obuća postaje stvar prestiža i modne osviještenosti. Obožavani je modni detalj bez konkurencije.

Iako bez cipela ne možemo i volimo ih, samo starije se generacije dobro sjećaju kad su postolari/šusteri ručno izrađivali obuću po mjeri. Svugdje ih je bilo, u Varaždinu najviše. Sjever ima i danas najviše pogona za proizvodnju cipela.

Zato je baš Varaždin pravo mjesto za izložbu o cipelama. Za prikaz obućarstva kroz povijest, ali i svega vezanog uz izradu obuće.

- Naša izložba prikazuje kontinuitet i mijene u izradi obuće od pamtivijeka do danas. Iz muzejskog fundusa izdvojeni su predmeti vezani uz cehovsku i obrtničku proizvodnju cipela, postolarski alati, cilinderica i priručnici, kao i primjerci cipela te likovni prikazi iz prošlosti - rekla je za Jutarnji kustosica Jelena Rančić.

Svaka izložena cipela ima svoju povijest. Od priče o dječjim cipelicama spremljenima u tavanske podnice lagano nas podilazi jeza.

- Prilikom rekonstrukcije tavana barokne kuće u Zagrebačkoj ulici pronađene su dječje cipelice uzidane u podnice tavana kako bi štitile dom i ukućane od sila zla. Uzidavale su se cipele mrtve djece, čija smrtnost je nekoć bila velika, zvali su ih 'skrivene cipelice' - objasnila je Rančić.

Maštu golica potplat barokne cipelice iskopan u središtu baroknog Varaždina. O vlasniku se može pretpostaviti samo da je, zbog duljine potplata, bio dijete. Cipele varaždinske slikarice i dame istančanog stila Vere Kuntner, izrađene po mjeri njezina malog stopala, dječjeg broja, u Zagrebu, kao da su jučer izašle iz postolarske radionice. Glatke, sjajne, "ruže" preciznih šavova, bez ijednog nabora ili, ne daj Bože, ogrebotine.

Nije bilo lako nekoć postati šuster. Bilo je to cijenjeno zanimanje. Izložba u GMV-u nas uči da je do majstorskog zvanja trebalo proći nekoliko razina. Da bi šegrt napredovao u djetića, morao je biti "frajšprehani", ispitan na blagdan Sv. Barbare, zaštitnice postolara u domu cehmeštra. Za ispit su se odijevala najbolja odijela. Kad bi prošli i postali djetićima, dobili bi zabranu opijanja i tako učeni i trijezni krenuli u vandranje. Tri su godine hodali Europom, od majstora do majstora, i učili da bi mogli biti tek pomoćnici.

- Imali su svoje putovnice u kojima je, umjesto fotografija kojih tada nije bilo, pisao njihov opis. Boja kose i očiju, oblik lica, nosa, ušiju, obrva... - pokazuje nam Jelena Rančić izložak putovnice iz 1839. godine.

Među eksponatima izložbe je i oruđe koje je trebalo šusterima da naprave cipele, ali i tronožac na kojem su sjedili dok su na štenderu ili železnoj nogi izrađivali cipelu. Rijetko tko će danas znati što je holcer, ampus, šnitfoner ili brencajg, višišnajder ili lohajzl. Većina naziva šusterskog alata nema svoju hrvatsku inačicu.

Na izložbi u Varaždinu još je mnogo eksponata i priča o njima

Dječje cipelice presvučene bakrom iz 1915. godine, iako male, izgledaju moćno. Običaj je bio sačuvati cipelice u kojima dijete prohoda. Zanimljive su i navlake za cipele, galoše, koje su služile da se na neasfaltiranim ulicama ne zamaže obuća. Tko nije bio pri novcu da kupi čizme, na cipele je navlačio gamaše od crnog platna.

- Kopčale su se nizom od 11 crnih gumbića i zadnjim bijelim. Rastezljivom su se trakom fiksirale za potplat - poučava kustosica.

Povijesno su ih nosili i Napoleonovi vojnici, a mnogi će ih pamtiti iz popularnog stripa o Velikom Bleku, gdje su bile dio uniforme engleske kolonijalističke vojske, Crvenih mundira.

U staklenoj vitrini kočopere se dvobojne čizmice, s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kad žene počinju sudjelovati u aktivnostima dotad rezerviranima samo za muškarce.

- Činile su to u štiklama, koje su im pomogle suprotstaviti se uvjerenjima da će nove slobode rezultirati gubitkom ženstvenosti - napisale su u katalogu kustosica Rančić i koautorica izložbe Suzana Kutnjak-Mravlinčić.

Izložba u Gradskom muzeju Varaždin, postavljena do 16. travnja, podsjetnik je i na podatak da je nekadašnja Bata, današnje Borovo, trebala biti na sjeveru. Vukovar je odabran tek nakon što je varaždinski Savez obućara pružio velik otpor ideji češkog industrijalca, Tomaša Bate da tvornicu otvori u Varaždinu. Tvornica je 1931. godine otvorena u Borovu i postala hraniteljica vukovarskog kraja.

U polukružnom prostoru kule s lijeve i desne strane nižu se priče iz obućarske povijesti, da bi se na sredini susrele u pogledu na budućnost, radovima dviju mladih dizajnerica obuće, Sare Stojko i Dore Kranjec, koje se pri izradi cipela koriste i 3D printerima.

Šošteraj je druga izložba iz ciklusa "Nešto staro, nešto novo". Prva je bila o suočavanju s epidemijama. Variola vera je staro, covid-19 novo. Nekoć ili danas, sve je isto, uz pomoć su volje ljudi nadilazili nevolje, kaže Jelena Rančić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. svibanj 2022 02:18