Ironično, gotovo pa bizarno izgleda veliki natpis preko zida galerije u Litvi na kojem stoji "War is Over!", postavljen na retrospektivnoj izložbi radova Yoko Ono u Kaunasu, ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture.
Zimsko je kasno poslijepodne, ulaz u galeriju zatrpava snijeg, sipi k‘o iz rukavice. Litvi povijesno, kulturološki, donekle i geografski nedaleka Ukrajina u potpunom je mraku, bez struje, bez grijanja, povremeno osvijetljena jedino ruskim bombama.
Ne mogu se otresti stihova koji mi se spontano vrte u glavi "Happy Xmas (War is Over)". Izazivaju nelagodu. Ovdje na baltičkom sjeveru koncem studenog 2022. zvuče nadrealno.
U gradu od niti 300.000 stanovnika više je od 30.000 ukrajinskih izbjeglica, rat se osjeća na svakom koraku, Ukrajinka koju sam upoznala nekoliko sati prije priča kako se nakon nedavnog dolaska u Kaunas danima nije mogla natjerati da izađe iz sobe, noću se budila u nevjerici provjeravajući da, eto, ponovo ima tople radijatore, da iz slavine curi topla voda, kosti te mlade žene i dalje muči osjećaj ekstremne hladnoće, trza se na svaki zvuk misleći da je granata. Kaunas je pun ukrajinskih zastava, ukrajinskih plakata, otvoreno je trijenale ukrajinskih umjetnika.
Lennon je dobro znanu antiratnu pjesmu napisao u vrijeme rata u Vijetnamu, dvije godine nakon raspada Beatlesa. Ti stihovi nastali su iz pacifističkog aktivizma Johna Lennona i Yoko Ono, napisao ih je, među ostalim, i stoga jer mu bilo muka od "White Christmas".
Izložba nazvana "The Learning Garden of Freedom" retrospektivni je pregled konceptualnih djela, instalacija, eksperimentalnih filmova, performansa, audio i tekstualnih radova Yoko Ono.
Na njezin je rad, gotovo od samih početaka, bitno utjecao neoavangardni umjetnički pokret Fluxus i njegov pokretač George Mačiūnas. Mačiūnas je rođen ovdje, u Kaunasu, pa kad su organizatori Kaunasa 2022. kontaktirali Yoko Ono, spremno se odazvala pozivu.
Konačno, i njezina prva izložba, 1961. održana je u njujorškoj galeriji AG koju su osnovala dva litavska migranta iz Kaunasa - George Mačiūnas i njegov kolega, Almus Salcius.
Izložba trenutačno postavljena u Kaunasu je interaktivna, mnogi radovi dolaze su s uputama kojima se Yoko Ono obraća posjetiteljima, publici daje krajnje aktivnu ulogu.
Poziva gledatelje da idući od rada do rada gotovo neprestano sudjeluju, bojom premazuju izbjegličke brodove, lijepe polomljene objekte, razmišljaju, pišu, grade, da fizički i mentalno dadu svoj doprinos, ostave trag.
U jednoj od prostorija stoji nasukani brod. Izbjeglički. U času kad je izložba otvorena, bio je to tek bijeli brod u velikoj prostoriji bijelih zidova, postavljen na bijelom podu. Instalacija je nazvana "Dodaj boju (Izbjeglički brod)".
Danas su cijeli prostor i brod prefarbani s puno slojeva plave boje. Mnogi posjetitelji uzeli su ponuđene četke i boje, ostavili razne natpise, bojali pramac, pod, zidove oko broda … Kako izložba odmiče, instalacija se neprestano mijenja, dodaje se novo, prefarbava staro, novo zamagljuje staro. Ponuđene su samo dvije boje - svijetloplava i mornarsko plava, nijanse nalik na boje mora koje godinama guta izbjeglice što pokušavaju prijeći Mediteran.
U susjednom dijelu galerije je stol za koji posjetitelji mogu sjesti i od komada razbijenog posuđa sastaviti, rekonstruirati šalice, tanjure, iz polomljenih komada bijele keramike uz pomoć ljepila, konca i ljepljive trake, sastaviti razbijeno. Pri tom ih se poziva da dok sastavljaju krhotine, razmišljaju o onome što u svijetu ili pak u njihovim vlastitim životima treba - popraviti.
Neki dugo ostaju sjediti u tišini fokusirani, dok pokušavaju utisnuti dva dijela polomljena tanjura.
Ovo je djelo Yoko Ono prvi put predstavila 1966. u galeriji Johna Dunbara u londonskom Mayfairu, tu je večer tamo upoznala Johna Lennona koji je svratio na izložbu. Ako se tad, za rata u Vijetnamu, činilo da se sve raspada, da od krhotina valja stvarati novi svijet, taj je dojam sad možda i jači.
Snažno prianjajućim ljepilom koje se teško skida pokušavam zalijepiti krhotine porculanskog tanjura. Zalijepila sam jedino vlastite ruke. Porculanske krhotine rasule su se trenutak nakon što je popustio pritisak ljepilom. Ne znam jesu li drugi mislili na "popravljanje svijeta" dok su lijepili tanjur. I jesu li se osjećali jednako uzaludno. Na polici sa strane stajalo je nekoliko slijepljenih šalica, vrčeva, tanjura.
Brzo odustajem, nemam koncentracije niti vremena, isti sam dan htjela obići i izložbu Williama Kentridgea, globalno poznatog imena koji također vuče korijenje iz Kaunasa.
U jednom od prostora galerije stoji golemo bijelo platno od poda do gotovo samog vrha ispunjeno papirićima na kojima posjetitelji pišu o svojim majkama. Riječ je o davno osmišljenom radu Yoko Ono koji je japansko-američka umjetnica davno posvetila majci Johna Lennona, Juliji, koja je poginula u prometnoj nesreći kad je Lennonu bilo sedamnaest.
Lennonova majka bila je važna figura u njegovu životu, puno joj je o njoj pričao, o njoj je više puta govorio i u pjesmama.
Yoko Ono o svojoj majci tek sjetno kaže da je, nekad, bila lijepa.
"Moja je majka lijepa. Napiši o svojoj majci. Zalijepi poruku na platno. Piši što osjećaš za majku dok razmišljaš o njoj", stoji na zidu.
Posjetitelji na bijelim papirićima ostavljaju nekoliko kratkih riječi, ili krnjih rečenica, neki skiciraju i portrete potaknuti pozivom da govore.
Pogled na to platno, na kojem je najviše poruka na litavskom, ali ima ih i na engleskom, španjolskom, ukrajinskom, ruskom, pokazuje da majke, kolikogod bile formativno bitne, ili baš zato što su formativno često presudne, ne treba idealizirati. Život je zahtjevan, majčinstvo komplicirano, daleko je od idealizirajućih narativa kojima se i danas najčešće predstavlja. Mladi čovjek pored mene ostavlja cedulju na kojoj piše: "Karma je kučka, moja mama je kučka… volim je!".
Nasumično čitam ostale poruke: "Moja majka ne zna kako biti majka", "Majka je ono što želiš da bude", "Mama je ona koja čini da izdržavam. Hvala ti (… ili ne)", "Često te se sjetim, mama. Mislim da te danas puno bolje razumijem".
Iza mojih leđa dopire snažno lupanje čekićem. Okrenem se i ugledam sredovječnu ženu kako zabija čavao u drvenu ploču. Čini to toliko energičnim pokretima da svaki čavao odmah do kraja uleti u ploču, a ona brzo poseže za novim. Štogod da čini, radi to s energijom u kojoj čitam više ljutnju negoli zabavu. Riječ je o interaktivnom djelu koje je Ono prvi put izložila na izložbi 1966., istu onu večer kad je upoznala Lennona.
Lennon sa sobom nije imao ni novčića u džepu, a svatko tko je uzeo čekić i zabio čavao trebao je ubaciti kovanicu. Rekao je autorici da će ubaciti imaginarni novčić i zakucati imaginarni čavao. Yoko Ono i danas u intervjuima izjavljuje da čuva taj imaginarni čavao koji je Lennon zabio u drvenu ploču.
Uključujući druge u konstrukciju svakog djela Yoko Ono neprestano stvara novo, generira potpuno različite perspektive. Zamisli, učini, reži, spoji, napravi, lupi, ofarbaj, diši, razmišljaj, aktivno sudjeluj … ukratko, preuzmi i svoj dio odgovornosti za svijet u kojem živiš. Puna je zaigranih, možda utopijskih, poetičnih ideja izraženih riječima ili kroz akciju, performans. Poziva na protest i akciju. Pozivajući posjetitelje da budu sukreatori, Yoko Ono umjetnost čini dostupnom mnogima. Stvara se kolektivno djelo koje potkopava tradicionalni pristup umjetnosti. Preteča u konceptualnoj umjetnosti koja traži sudjelovanje publike i društveni aktivizam Yoko Ono od ranih 1960-ih poziva, izaziva gledatelje na razumijevanje umjetnosti i svijeta.
Jedan od vodiča kroz izložbu komentira: "Radovi su zanimljivi, izložba je jako dobro posjećena, ali posjetitelji često pitaju gdje je tu priča o Lennonu, željeli bi više vidjeti Lennona, čuti o njemu. Kao da ne shvaćaju da je Yoko Ono razvila karijeru nevezano uz njega, ta žena ima svoj, bitan opus".