Kada je kustosica Janka Vukmir spremala veliku međunarodnu izložbu o 90-ima, kao razdoblju posljednje velike globalne krize, nije niti slutila da slijedi nova koja će još jednom prodrmati svijet. Izložbu kao dio programa Rijeke EPK 2020 covid je odgodio, uslijedio je i lockdown, no na koncu ipak se otvara u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti iako u puno manjem obliku nego što je prvotno zamišljena. "Kako su se stvari mijenjale, tako smo i mi mijenjali koncept izložbe, koja nije historijski pristup temi kako smo prije zamislili, nego je jedna mreža isprepletenih asocijacija koje nude radovi i govore o sličnim simptomima, ili simptomima koje smo usvojili kao zajedničke, a nastajali su u različitim društvima i državama, ne uvijek istovremeno", kaže kustosica.
Na izložbu s nazivom "90e: Ožiljci" (27. 7. - 27. 9. 2021.) potakla ju je činjenica da su 90-e u Hrvatskoj praktički nedokumentirane i neobrađene.
"Devedeset godine proveli smo u ratu i poraću i nismo se ni stigli sami sa sobom baviti jer smo se bavili egzistencijalnim stvarima. Moj interes je došao iz te naše hrvatske pozicije. Trideset godina je prošlo i mislim da je krajnje vrijeme da se posvetimo devedesetima. Svi koji se bavimo likovnom umjetnošću znamo da se nije dogodila ni jedna retrospektivna izložba hrvatskih 90-ih, kao niti kulturološka izložba koja se bavi tim razdobljem, objavljeno je relativno malo novih istraživanja i ima relativno malo dostupnih dokumenata", smatra Janka Vukmir.
Ožiljci
No 90-e, dodaje, do danas su ostale i dalje neistražene, a kako je ta kriza bila ne samo promjena režima, politička, ekonomska, društvena, ona je bila i informacijska kriza. "Dio 90-ih je naime spremljen u naše analogne kutije, a drugi dio u digitalne. Ljudi danas misle da se ono što nije na internetu nije niti dogodilo. I mladi istraživači imaju poteškoće pronaći dokumente. Bilo je puno izložbi koje su spajale umjetnike srednje i istočne Europe sve do centralne Azije, ali sve je to bilo vrlo parcijalno."
Naziv izložbe dolazi iz nasljeđa 90-ih. Naime, prema riječima autorice izložbe, ono što su 90-e ostavile je bila ta jedna ideja tranzicije "koja je počela i za koju smo smatrali da će imati rok trajanja i da će proći, da ćemo izaći iz tranzicije i da ćemo taj proces završiti. Međutim, to se nije dogodilo. Društvo i pojedinci ostali su obilježeni i to ne prolazi, ostali su ožiljci", tumači Janka Vukmir. Kako dalje pojašnjava, rijetko se devedesetima vraćamo, izbjegavajući se suočiti s vlastitim ožiljcima. "Iz tih se razloga kao kulturna i društvena zajednica devedesetima nikada nismo dovoljno posvetili, čime onemogućavamo prijenos znanja i bolje razumijevanje tranzicije. Naše je društvo nesklono suvremene fenomene sagledavati šire od svojeg tijesnog lokalnog konteksta, a kamoli razmjenjivati iskustva regionalno ili globalno. Međutim, ako shvatimo da nismo jedini koji ih nosimo, možda ćemo vlastite ožiljke lakše prihvatiti. Iz potrebe za podsjećanjem i boljim razumijevanjem umjetnosti razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog naslijeđa, nastala je izložba '90e: Ožiljci'".
Izložbu "o tragovima vremena u Srednjoj i Istočnoj Europi", čini 40 djela 30 umjetnika iz 17 država. Tridesetak umjetnika zastupljenih na izložbi, iako djelujući u udaljenim sredinama od Balkana do Baltika ili od Srednje Europe od centralne Azije, prepoznali su, smatra kustosica, slične simptome koji su iz naših raznolikih društava petrificirani u ožiljke što ih kao sudionici, protagonisti ili nasljednici tog desetljeća prenosimo u novo doba.
"Radovi na izložbi nisu svi nisu nužno nastali 90-ih. Najveći dio je, ali ima i onih koji su nastali kasnije, koji reflektiraju 90-e bilo da razmišljaju konkretno o njima, bilo da predstavljaju neki simptom, društveni poremećaj, devijaciju koja je ostala i postoji i danas", ističe Janka Vukmir.
Petero hrvatskih umjetnika
Kada je riječ o hrvatskoj umjetničkoj produkciji ona je, drži autorica, u dijalogu sa svjetskom produkcijom i 90-ih je naročito među najaktivnijima i najvidljivijima. "Nakon pada Berlinskog zida kada su se države počele raspadati i stvarati nove, tadašnja je Jugoslavija bila jedna od rijetkih država koja je uopće imala Muzej suvremene umjetnosti, u Beogradu i Skopju, u Zagrebu je to bila Galerija suvremene umjetnosti. Postojala je jedna ozbiljna podrška i infrastruktura za suvremenu umjetnost."
Na izložbi je petero hrvatskih umjetnika. Četvero se bavi ratnim temama: Slaven Tolj, Antun Maračić, Vlasta Delimar i Ivan Faktor. "Strah i nepravde koje su nas slamale nije moguće opisati pojmovima, pa tako Maračić u 'Zlatnim riječima' bira pojmove najelementarnijih i najvećih ljudskih sadržaja te konfrontacijom navedenog sklopa vrijednosti i vizualizacije ćiriličnog fonta dnevnika Politika osniva poruku koja upozorava na opasnost od galopirajuće devolucije etičnosti i kolapsa sveukupnog sistema vrijednosti, a Vlasta Delimar grimasom pokazuje frustracije izazvane strahom koji nas je paralizirao u 'Nepravednostima' pred kojima stoji nemoć reakcije."
Refleksije rata pojavljuju se i neposredno u vremenu, kao u "Slavonskom nadgrobnom spomeniku" Ivana Faktora dok radovi Slavena Tolja govore o smrti u novonastaloj državi ili metaforički o doslovnom preživljavanju.
Uvršten je i videorad Borisa Cvjetanovića iz 2006. koji govori o nasilju u jednom đačkom domu "koje se, da smo bili drugačije društvo, moglo spriječiti i drugačije riješiti, dakle jedan ožiljak koji je ostavio trag na cijeloj zajednici".
Ratni diskurs
Refleksije ratnih tema, jednako tako, nosi i rad "Women at Work" Maje Bajević koji je 1999. godine izveden u Sarajevu, kao reakcija na genocid u Srebrenici te u 90-ima začetoj, a sada realiziranoj "Predsjedničkoj limuzini" Nebojše Šerića. "Ratne migracije koje su 90-ih posebno pogodile građane BiH odvele su i njega u inozemstvo iz kojega se nije vratio. U svom pak radu 'Love and Hate' komentira sukobe iz 90-ih iz svoje danas fizički distancirane perspektive; oko možda mijenja očište, ali ne može promijeniti uspomene."
Dok se, kad je riječ o umjetnicima iz Hrvatske i BiH, odlučila za radove koji imaju ratni diskurs, kod ostalih autora na izložbi ožiljci se, kaže kustosica, provlače kroz različite teme. "Govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca. Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije, ili nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i tome kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo."
Pored navedenih umjetnika na izložbi su zastupljeni: Alban Hajdinaj, Gentian Shkurti (Albanija); Luchezar Boyadiev, Kiril Prashkov (Bugarska); Jiří Černický, Lukáš Jasanský i Martin Polák (Češka); Kai Kaljo (Estonija); Emese Benczúr, Gyula Várnai (Mađarska); Yerbossyn Meldibekov (Kazahstan); Albert Heta (Kosovo); Catalina Bucos (Moldavija); Dan Perjovschi (Rumunjska); LED Art, ŠKART (Srbija); Oleg Kulik, Vadim Zakharov (Rusija); Tadej Pogačar, RIGUSRS/Alenka Pirman, Vuk Ćosić, Irena Woelle (Slovenija); Ilona Németh (Slovačka); Igor Toševski (Sjeverna Makedonija); Alexandr Roitburd, Arsen Savadov (Ukrajina).