"Smrt supruga definitivno mi je bila okidač za početak bavljenja slikarstvom, uvijek sam voljela umjetnost, no naprosto nisam imala za to vremena", priča Olga Mička, spiritus movens obitelji Mička u kojoj gotovo svi članovi, već četiri generacije, slikaju te su upravo održali i zajedničku izložbu u knjižnici Staglišće.
Jednu sobu u svojem stanu na sedmom katu zgrade u zagrebačkim Srednjacima gospođa Olga pretvorila je u svoj atelijer i galeriju.
"Bilo je komentara o tome kako koristim različite tehnike, motive. To je zbog toga što sam tek prije četiri godine počela slikati, kada mi je suprug preminuo", priča.
Sada je u mirovini, u koju je otišla nekoliko mjeseci prije suprugove smrti, a inače je pedagoške struke. Kao mlada, najprije je radila u specijalnoj školi, a zatim s vrtićkom djecom, na Medveščaku, kao odgojiteljica.
"Suprug je također slikao. Po struci je bio inženjer strojarstva. Želja mu je oduvijek bila, kako mi je pričao, upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Čak je imao pripremljenu mapu. No, otac mu je to zabranio smatrajući da od umjetnosti neće moći živjeti. On je radio samo akvarele, a ja, eto, isprobavam sve, ali moram priznati da mi je trenutno najdraži akrilik."
Zidovi Olgina doma puni su njezinih radova, ali ima tu i suprugovih i svekrovih. Obojica su bili akvarelisti, a svekar Vlado volio je raditi i tušem.
"Ovaj zid je moj", govori Olga Mička dok nam pokazuje radove na glavnom zidu njezina atelijera, gdje je usred sobe štafelaj s bojama. Različiti su motivi i tehnike. Kako je rekla, voli eksperimentirati, ali svaki je rad, zapravo, iz neke od faza koje je prošla kao umjetnica amaterka.
Vodi nas zatim u kuhinju kako bi nam pokazala svoj prvi rad.
"Radovan je ostavio za sobom boje, platna, kistove. Bila je korona. Nazvala sam ovu sliku ‘Metamorfoza‘. Posve je apstraktna, kao što vidite, koristila sam kolaž. Nisam znala da će me poslije posve obuzeti apstrakcija. Posljednje dvije godine slikam uglavnom apstraktne slike. Apstrakciju sam otkrila na privatnom veleučilištu Tanay, gdje sam završila četiri semestra apstraktnog slikarstva."
U tim svojim slikarskim počecima slikala je nakon te prve apstrakcije figurativne slike u tehnici gvaša s motivima maslina - zove ih "maslinice moje" - ali i magnolije i sl. Na "njezinu zidu" su i portreti, Elvis, Bowie...
"Jako volim glazbu. Pjevam u gospel zboru, swing, jazz, blues…"
Ima i kubističkih kompozicija, ali, kako kaže, "po promatranju", tu je i jedan "most" iz glave, apstrakcije koje je radila kod Tanaya, kao i slike koje je radila prema motivima fotografija koje je snimio prijatelj njezina sina dronom.
"Bilo mi je inspirativno to što je na fotografiji pretočiti u apstraktnu sliku", kaže Olga Mička.
Najviše se na koncu pronašla, nakon raznih faza traženja, u nekoj kombinaciji apstrakcije i figuracije. Naslikala je u tom stilu autoportret, pa jednog rockera i saksofonista.
Organizirala je i sama jednu radionicu slikanja, u vlastitom domu.
"Pozvala sam nekoliko prijateljica prije nekoliko mjeseci. Bilo je sasvim dobro. Slikale smo ovdje, u dnevnom boravku. Ovo su njihovi radovi", pokazuje nam.
Već je više puta izlagala svoje slike, govori nam Olga Mička. Što samostalno, što s drugim slikarima amaterima. Išla je i na likovne kolonije, član je Hrvatske udruge kreativnih amatera.
Umjetnost je za nju terapija. Posebno ju je tako doživljavala u početku.
"Vrijeme koje sam provodila pred štafelajem s bojama kao da je stalo, teklo je i prolazilo u tim teškim trenucima kada sam se suočila s gubitkom supruga, a da to uopće nisam primijetila. Imate osjećaj da slikate desetak minuta, ali prođu sati i sati, niti ne osjetite. Kao da sam htjela da vrijeme što brže prođe. Efekt je u svakom slučaju bio odličan jer je to sve možda i prije stajalo u meni, sigurno da jest, ali zbog posla i obitelji naprosto nisam imala vremena za slikanje. Danas mi slikarstvo nije više toliko terapija koliko ekspresija. Njime izražavam svoja stanja, psihička, emotivna i sva ostala."
Ima dva sina i četvero unučadi. Jako je ponosna što su upravo imali skupnu izložbu.
Naime, većina članova obitelji slika.
"Imala sam potrebu objediniti sve talente u obitelji. To smo nas sedam iz obitelji Mička, četiri generacije."
Prvi koji se okušao kao umjetnik bio je njezin svekar Vladimir Mička, Slavonac iz Vukovara, porijeklom iz Našica.
"Bio je politolog po struci i slikar amater. Puno je izlagao, slikao je uglavnom pejzaže, motive iz Vukovara poput Bećarskog križa, Dunav... Tisno, gdje je bio kao prognanik. Čak je i prodavao svoje slike". Tijekom rata Vladimir Mička je završio u logoru, no to svoje strašno iskustvo nikada nije imao potrebu prenijeti na slike, kaže Olga.
"Oni koji su bili u logoru su šutjeli, od traume nisu mogli govoriti što se tamo zbivalo, pa tako ni moj svekar."
Olga Mička je rođena Međimurka, no zbog ljubavi je otišla živjeti u Vukovar.
"Suprug je odlučio da se preselimo u Vukovar, tamo je bio ljepši, sporiji život. Zagreb ga je umorio, studirao je i radio istodobno."
U Vukovaru su živjeli do rata, kada se obitelj vratila u Zagreb. Suprug Radovan je radio kao vanjski suradnik na televiziji i, naravno, u svoje slobodno vrijeme slikao.
"Imao je u spavaćoj sobi stol samo za svoje akvarele i tehnike koje ‘cure‘. I on je slikao slavonske motive, iz glave. Nije održavao izložbe, a kao i njegov otac, prodavao je svoje radove, za razliku od mene. Ja nisam trgovac."
U predgovoru izložbe "Slikarska obitelj Mička" povjesničar umjetnosti Anton Šuljić piše kako Radovanova sfumata i zimski, kao i proljetni, odnosno jesenski krajobrazi vezani uz Dunav i Dunavac upućuju na slikara koji je preciznim crtežom i nijansiranim koloritom osobito znao prenijeti atmosferu.
"Šipražje i vrbici, šumarci i njihovi odrazi na vodi prenose melankoličnu kao i smirujuću atmosferu." Za Olgine radove kaže, pak, kako je sjajnim grafikama suhe igle, laviranog tuša na papiru i ugljenog štapića impresivno prenijela poetiku zime, ali i pusta krajobraza.
"Uzorno se koristi akvarelom, ugledavši se gdjekad i na uzore, ali i snažno naznačujući kolorističke impresije. Upustivši se u apstrakciju i koristeći se akrilnom bojom znalački i poetski, snažnim potezima, kao i nježnim valerima, zakoračila je u iskrenu likovnost koja se doima i plijeni samosvojnim likovnim kontrapunktom."
Na izložbi su uvršteni i radovi prerano preminule Radovanove sestre Rajke, dvije slike s motivom mrtve prirode u tehnici suhog pastela.
A osim gospođe Olge, od današnjih generacija obitelji Mička slikaju i njezin sin Danijel i dvoje unučadi.
Danijel Mička radi kao informatičar te je počeo slikati prije nekoliko godina, spontano, jednog Božića.
"Rekao sam ženi: ‘Daj mi kupi tuš da se malo počnem zabavljati‘. Sada radim i akvarelom, pa radim i neke kombinacije, uglavnom kad imam vremena." Motivi su mu pretežno životinje, ali zna slikati i pejzaže, prema fotografijama. Voli eksperimentirati tehnikama, posebno na svojim fotografijama. Zanima ga, tumači, mikrosvijet, čime dolazi do apstrakcije.
Nije nikada razmišljao o upisivanju Akademije, priznaje.
"Više su me zanimala računala. U tome sam se našao. Ali sad je došlo pomalo do zasićenja. Umjetnost me više veseli", priča Danijel Mička, čiji se sin Fran, student FER-a, također bavi slikarstvom, kao i kći Danijelova brata Vlade Kiara.
"Slikarstvo je obitelji Mička očito u DNK", zaključuje gospođa Olga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....