Naziv 17. po redu Venecijanskog bijenala arhitekture, koji ove godine traje od 22. svibnja do 21. studenog (bilo je odgođeno prošle godine), jest "Kako ćemo živjeti zajedno", a zadao ga je glavni kustos Bijenala Hashim Sarkis. "Svijet će se suočiti s mnogim izazovima. Raduje me što ću s arhitektima moći preispitati neke od njih", rekao je ovaj arhitekt rodom iz Bejruta i dekan za arhitekturu na MIT-u, za međunarodnu izložbu na kojoj je ove godine 112 sudionika iz četrdeset šest zemalja.
Najveći staklenik
Sarkis je, govoreći o temi koju je zadao nekoliko mjeseci prije nego što je pandemija započela, objasnio: "Globalna pandemija koju živimo učinila je naslov Bijenala relevantnijim. Na neki način i ironičnim, s obzirom na nametnutu izolaciju.
Mogla bi biti slučajnost što smo naslov dali nekoliko mjeseci prije pandemije, no mnogi su nas razlozi vodili tome: klimatska kriza, masivna seljenja, političke nestabilnosti, rastuće socijalne, financijske i ekonomske nestabilnosti. Ne možemo više čekati političare da povedu promjene, oni u pravilu rade na dubljim razdorima, vrijeme je da pogledamo što mi možemo učiniti", rekao je ovogodišnji izbornik.
Poznato je da će Zlatnog lava za životno djelo dobiti Rafael Moneo, slavni španjolski arhitekt, inače svojedobno i gost u Zagrebu u organizaciji Orisa. I neki se od projekata već mogu vidjeti, među njima je i najveći staklenik na svijetu pod jednom kupolom, a čiji su autori Coldefy & Associés.
Njegov naziv je "Tropicalia" i planira se, nakon Venecije, trajno postaviti 2024. u Côte d’Opale u sjevernoj Francuskoj, na dvadeset tisuća kvadratnih metara, s kupolom visokom 35 metara. Na temperaturi od idealnih 26 stupnjeva živjet će ptice, leptiri, ribe... Nadajmo se da ova distopija nije ujedno i naša budućnost.
Riječka priča
Hrvatsku na bijenalu predstavlja paviljon "Togetherness/Togetherless". Otvorit će se 21. svibnja, u Arsenalu, prostor smo iznajmili za 70 tisuća eura. Na poziv kustosa ovogodišnjeg Bijenala Hashima Sarkisa da se u timove uključi širi spektar suradnika, hrvatski je tim, kako su naveli, uz multidisciplinarni autorski tim pozvao specijalizirane lokalne obrtnike, majstore i stručnjake te radnike brodogradilišta.
Naime, među temeljnim su elementima ovogodišnjeg nastupa: bunker star stotinu godina i dijelovi broda iz Brodogradilišta 3. maj. Djelomice se oslanja na projekte Slatko&Slano i Fiume Fantastika, vezane uz EPK Rijeka 2020.
Povjerenik nastupa je Idis Turato, autorica izložbenog postava Ida Križaj Leko, Morana Matković je producentica nastupa, arhitekt i fotograf Ivan Dorotić je zadužen za kreativnu direkcija nastupa, a na paviljonu su još radili Davor Mišković, Maša Poljanec, Leo Kirinčić, Jana Horvat i Renato Stanković.
O svemu za Jutarnji govore Idis Turato, povjerenik nastupa, te arhitektica Ida Križaj Leko, autorica izložbenog postava. I sam transport onog što će biti izloženo, govore na početku, nije bio lak. Bunker, star stotinjak godina, teži otprilike tri tone. Kako govori Ida Križaj Leko:
"Prvo smo se morali uvjeriti da sve možemo prenijeti viličarem te dizalicama koje mogu nositi i pet tona. Vrata su bila dovoljno velika da kroz njih prođe bunker". Zašto baš bunker, objašnjava Turato: "Čitava je priča naglašeno riječka. Bunker je karakterističan element s riječke granice, svojedobno se nalazio između Sušaka i Fiume. Bio je talijanski bunker, no kasnije je korišten za zaštitu tvornica, štitio je i Harteru i Torpedo.
Shvatili smo da je idealan prostor za utočište pojedinca. Skrojen je, naime, po jednoj osobi. Kasnije smo ga koristili i za izložbu Fiume Fantastica u sklopu koje je postao skoro ga glavni akter. Sada je prenesen u Veneciju, kao utočište za pojedinca, ali i nosač krova uz naš nastup."
"Bunkeri i stražarnice su u pravilu dizajnirani tako da nisu povezani s tlom i čitavo se vrijeme, kako se pomiče granica, sele", kaže Ida Križaj Leko. "Bunker je, dakle, komad željeza i betona koji se može prenijeti. Naravno da je to bio izazov, a prvo smo sve isprobali u prostorijama Exportdrva na Delti. Potom su tri i pol tone putovale prvo kamionom, a potom morem prema Arsenalu.
Voljela bih naglasiti da je to osam tona našeg paviljona, koliko je sveukupno preneseno. Stvorili smo, vjerujem, jaku lokalnu riječku priču, kojom smo došli do univerzalne metodologije slaganja nove arhitekture." Uz priču o tonama, razgovaramo o digitalnim i analognim načinima predstavljanja, o čemu Turato govori: "Naravno, danas se više nego ikad briše granica između digitalnog i analognog. No, tjelesno ostaje. A naš je paviljon vrlo tjelesan."
Film kao inspiracija
Uz bunker izlažu i rekonstruiran trup broda, "iz jednog presjeka koji smo našli u tvornici 3. maj". "Ponavljam kako je sve to vrlo riječka priča”, kaže, dalje, naša sugovornica, a Turato se nadovezuje: "Zapravo izlažemo ready-madove". Koliko se paviljon naslanja na temu glavnog izbornika, pitamo dalje Turata. "Mi smo željeli stvoriti prostor za jednu ad hoc zajednicu, to nam je bilo ključno. Nastup smo osmislili i prije pandemije.
Važan je element nastupa i green screen. Ne znam jeste li gledali film 'Laundromat' s Meryl Streep u glavnoj ulozi. U završnoj je sceni ispred green screena, i tu se gubi razlika između onog što je stvarno, što je filmski set, što arhitektura, scenografija. Meryl Streep u tom filmu igra tri uloge, ne znaš što je istina, što ne. Taj je film bio jedna od inspiracija.”
Ida Križaj Leko kaže da je "green screen s covidom postalo nešto što svaki malo ozbiljniji ured ima. Naš je paviljon analogan na prvu, no shvatite da možete pronaći inspiraciju i za svoju Tik-Tok pozadinu, primjerice. Odnosno, u tom teškom analognom paviljonu odjednom svi postaju performeri. To je skok između stvarnog i privida."
Paviljon će se moći pratiti i na mnogim društvenim mrežama, već ima svoj Instagram profil: "To je već kao abeceda, kao neko prijevozno sredstvo. O tome više niti ne misliš", kaže Turato i nadodaje da je jako zadovoljan prostorom u Arsenalu u kojemu je hrvatski paviljon.
Vraćamo se na temu same teme bijenala. Je li zapravo preširoka? "Sakris je pametan čovjek. Na pitanje što je zajednica prije nekoliko stotina godina odgovor je bio relativno jednostavan, danas više nije. Tako da mi se čini da je dobro pitanje. Možda je dobro da postoje paralelne zajednice, samo je pitanje kako reagiraju jedna na drugu. Najgore je ako su u sukobima. Treba u svakom slučaju tražiti rješenja za bolji svijet oko nas.”
Vide li na tu temu i mnogo futurističke arhitekture? "Ima zapravo, dosta, istraživanja. No, moj je stav da su arhitekti dosta u strahu od svega. Nitko ne zna kamo sve to ide. Futurističko razmišljanje je najlakše, futurizam i distopiju najjednostavnije je smisliti. No, vjerujem da će situacija biti puno kompleksnija. Danas, kada je distopija postala stvarnost, a živimo u 'Blade Runneru', profesija arhitekta nosi odgovornost veću nego ikad. Moramo osmisliti što je danas grad, što trg, što javni prostor, u što vjerujemo." Zapravo je najlakše prvoloptaški, kažemo Turatu, zamisliti sve bez velikih nebodera, zbog pandemije, okupljanja na trgovima i slično. Ili obrnuto? "Trebat će svima vremena. Shvatili smo da je distopija oko nas, treba promišljati kako da bude bolje. Naivno je misliti da može postojati brzi odgovor. Naš je odgovor Fiume Fantastika, projekt nastao na temelju pet godina proučavanja grada Rijeke. Mislimo da možemo živjeti zajedno. No, kao nikad do sada potrebna je i fantazija, skoro dječačka fantazija. I naš paviljon je ta neka zanesena igra. Želimo usmjeriti ljude da krenemo dalje."