“O tom bi trebalo snimiti dokumentarac!”, kaže kustosica Petra Vugrinec o putu slike “Dubravka” Vlaha Bukovca od Budimpešte do Zagreba gdje će biti jedna od najvećih atrakcija velike izložbe koja se 24. rujna otvara u Klovićevim dvorima, a predstavit će najljepše umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza u rasponu od srednjega vijeka do 1918. godine.
Bukovčevo remek-djelo tako će se nakon više od stotinu godina ponovno moći vidjeti uživo, i to u gradu gdje je i nastalo 1894. godine budući da je, iako namijenjena Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10, nakon što ju je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine otkupila mađarska vlada za 3600 forinti, postala vlasništvom Muzeja lijepih umjetnosti (Szépművészeti Múzeum) gdje se godinama čuva u depou. Prije toga bila je izložena samo na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u atriju Akademijine palače od 22. prosinca 1894. do 31. siječnja 1895. godine i više nije izlagana u Hrvatskoj.
“Naručitelj slike bio je tadašnji odjelni predstojnik dr. Kršnjavi i zanimljivo je da mu se slika uopće nije svidjela”, otkriva Petra Vugrinec koja je jedna od autorica izložbe koja se priprema u suradnji s Mađarskim nacionalnim muzejem iz Budimpešte.
Studija fizionomija
S obzirom na velike dimenzije, a i to da slika dolazi s okvirom, zaista je, kaže, bio izazov manipulirati njome i prenijeti je na drugi kat izložbenog prostora Galerije Klovićevi dvori. “Imamo tek dva zida na kojima može visjeti”, objašnjava kustosica dodajući da je slika u srijedu stigla na Gornji grad te nakon potrebne aklimatizacije drugi dan bila spremna za postavljanje. Tehnički tim Klovićevih dvora, međutim, našao se u četvrtak ujutro pred novim izazovom - odnijeti je na drugi kat kroz uske hodnike nekadašnjeg samostana, zbog čega je bilo potrebno montirati posebnu konstrukciju. Nekih dva sata trajalo je postavljanje “Dubravke” na zid najveće dvorane na drugom katu galerije, gdje je smještena u kontekstu milenijske izložbe koja je 1896. godine slavila 1000 godina Ugarskog kraljevstva i na kojoj su se prvi puta izvan Hrvatske predstavili umjetnici koji će kasnije biti jezgra čuvene “zagrebačke škole”, protagonisti hrvatske moderne.
Kustosica Petra Vugrinec podsjeća na veliki umjetnički, ali i politički značaj ovog Bukovčevog djela. “Politički značaj je u ono vrijeme bio golem. Bukovac je uporno nastojao ukazati na nužnost jedinstva sjeverne Banske Hrvatske i Dalmacije, te je Dubrovnik komunicirao kao kolijevku hrvatske kulture, apostrofiravši njegov značaj u odnosu na Zagreb, tadašnje novo kulturno žarište. Bukovac je studiozno proučavao upravo fizionomije likova iz dubrovačke prošlosti, prema starim grafikama oblikovao je sadrene biste kako bi ih što plastičnije ukazao”, napominje kustosica. Kada je riječ pak o umjetničkoj vrijednosti ovog djela unutar Bukovčeva više nego plodnog stvaralaštva najzanimljivije je, smatra, što je umjetnik na prozoru loggije prikazao sebe i najboljeg prijatelja Čikoša kao i njegovu Justinu. “Umjetnik postaje središtem svih zbivanja i to je zanimljivo, taj anakronizam.”
Gundulićev lik
Glavni je lik na ovoj Bukovčevoj slici ipak pjesnik Gundulić, koji uz mnoge druge značajne ličnosti iz dubrovačke povijesti prisustvuje uprizorenju pastoralne igre “Dubravka” u trenutku hrvanja satira s glavnom junakinjom Dubravkom. “Gundulićeva pastorala je, unatoč nedužnom sadržaju, snažna politička alegorija slobode, čiji su stihovi ‘O liepa, o draga, o slatka slobodo,/dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o,/uzroče istini od naše sve slave,/uresu jedini od ove Dubrave,/sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi/ne mogu bit’ plata tvoj čistoj ljepoti’, kao geslo hrvatskih nacionalnih težnji, snažno odjekivali slikom koju je mađarska vlada naposljetku otkupila, spretno onemogućivši propagiranje nacionalnih težnji u javnom prostoru Odjela za bogoštovlje i nastavu”, navodi kustosica u predgovoru izložbi gdje konstatira među ostalim i da je smještajem scene u južnodalmatinski prostor Dubrovačkog primorja, ovaj umjetnik rođen u Dalmaciji, na metaforičkoj razini naglasio njegovo jedinstvo s kontinentalnom Hrvatskom i Slavonijom.
Kustosica otkriva još jedan zanimljiv detalj vezan za “Dubravku” u postavu izložbe u Klovićevim dvorima. Tu će naime domaća publika moći konačno uživo vidjeti sliku u cijelosti, jer je čak i u monografiji dr. Kružić-Uchytil “dio ispao iz kadra reprodukcije”. A upravo u tom kapitalnom djelu o Bukovcu doznajemo niz zanimljivih podataka o okolnostima nastanka slike.
“Dubravka” je jedna od slika koje Bukovcu 1892. godine naručuje Iso Kršnjavi za dekoraciju Zlatne dvorane u zgradi vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10. Kršnjavi je prilikom susreta s Bukovcem u Zagrebu, dok je umjetnik još živio u Parizu, precizirao da jedna od slika treba imati neku temu iz dubrovačke prošlosti da bi Bukovcu uskoro na njegovu parišku adresu stigao i službeni dopis u kojem se u vladino ime traži od njega da naslika sliku Dubrovnik, a koja kasnije nosi naziv Dubravka. Bukovac tako napušta Pariz i u Zagreb dolazi u travnju 1893. godine kako bi ostvario vladinu narudžbu, čime počinje i njegova čuvena zagrebačka faza, a kako piše Vera Kružić-Uchytil, prisutnost Vlaha Bukovca živo se osjećala u gradu. “Njegova je ličnost fascinirala, njegov osobni šarm osvajao, a njegovo slikarstvo oduševljavalo Zagrepčane”. Međutim, kako je poznato, Bukovčev zagrebački period bio je veoma kratak i obilježen stalnim previranjima zbog čega se on na koncu razočaran povlači iz Zagreba.
Nespretan format
Prema pisanju autorice, “Dubravka” je Bukovcu predstavljala problem u kompozicijskom rješenju jer je nespretno zadanim formatom, uvjetovanim već određenim mjestom u Zlatnoj dvorani, sputavala njegovu slikarsku imaginaciju. Na njoj je u formatu 300 x 216 centimetara trebao prikazati tridesetak dubrovačkih velikana iz raznih epoha kako ispod portika Kneževa dvora promatraju izvođenje Gundulićeve “Dubravke”. “Upravo pripreme za ovu sliku dokazuju s kakvom je ozbiljnošću Bukovac prilazio radu, da bi onda punim stvaralačkim zanosom sliku izveo u jednom mahu”, navodi Kružić-Uchytil u monografiji.
Bukovac se za ovu kompoziciju dobro i temeljito pripremao, te osim što je u sadri izradio svaki pojedini lik, proučavao je i arhitekturu Kneževa dvora kao i kostime iz doba Republike. Bukovac je na toj svojoj slici prikazao mnoštvo likova iz dubrovačke povijesti koje je rasporedio u piramidalnu kompoziciju. Gundulića postavlja na povišeno mjesto i okružuje Cvijetom Zuzurić, Nikolom Bonom, Dinkom Zlatarićem i Ilijom Crijevićem, a ispod njih nižu se dubrovački velikani sve do samog Bukovca na prozoru ispod luka okruženog prijateljima. Elegantna žena s perikom u zelenkastoj haljini od brokata, kako opisuje sliku Uchytil, Bukovčeva je supruga Jelica. Uchytil ocjenjuje pak likovno najboljom grupu u prvom planu gdje je Bukovac ostvario nekoliko izvrsnih portreta - Sebastijana Slade, Dinka Ranjine, Benedikta Staya, Benedikta Rogačija, Junija Palmotića, Marka Galjufa i Rajmonda Kunića. Portretima Ruđera Boškovića i dominikanca Serafina Crijevića pak, zamjera izvještačenu pozu. Uchytil prvu koncepciju “Dubravke” koja je poznata iz skice u Umjetničkoj galeriji na Cetinju smatra sretnije zamišljenom. Bukovac je izgleda mijenjao kompoziciju te je u konačnoj verziji ona “iz mirne statičnosti prešla u pretjeranu dinamiku nekih neprirodno pokrenutih figura”.
Ipak, osebujnost ove kompozicije, zaključuje na koncu, jest zamisao umjetnika da takvu scenu prikaže u otvorenom prostoru, a ne u kazalištu, i obilno iskoristi svjetlosne efekte plenera.
