Japanski fotograf Hal zamata, po njihovoj želji, ljude u plastičnu foliju. Potom ih fotografira. Snima obiteljske fotografije, fotografije para, individualne... po potrebi. Za snimanje pojedine fotografije ima samo deset sekundi. Da snima te ljude dulje, oni bi se jednostavno ugušili.
Naziv je projekta "Flesh Love", a u ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list objašnjava da je došao na ideju: "Nove radove u pravilu temeljim na onim prethodnima, iz prošlosti. Primjerice, kad sam radio na seriji Couple Jam i snimao parove stiješnjene u maloj kadi, došao sam na ideju da postoji i drukčiji način da se snime ujedinjena tijela" govori nam. - U obje serije, i 'Couple Jam' i u novoj seriji 'Flesh Love', istražujem intimnost, ljubav jednih prema drugima. Proširio sam temu osim na ljubav među parom, na ljubav prema široj obitelji, okolini. Na fotografijama nisu snimljeni samo protagonisti, nego i pozadina. To je jasna poruka da se subjekti koje snimam trebaju povezati ne samo jedni s drugima, nego i s vanjskim svijetom - objašnjava svoj koncept.
Sedmero ljudi na snimanju
Hal, dakle, snima ljude samo nekoliko sekundi nakon što ostanu bez daha. I mora brzo reagirati. Objašnjava nam i koliko dugo ljudi mogu ostati pod plastikom: "Jako brzo, posebno u ovoj posljednjoj seriji. Potrebne su dvije minute da se usisa zrak. Nakon što se plastična folija omota oko čovjeka, potrebno je još deset sekundi. Tijekom tih deset sekundi, kamera stigne snimiti samo jednom". Prije nego što je počeo s tim procesom, napravio je istraživanje, pitao neke od svojih najboljih prijatelja koliko dugo mogu držati dah. Ispalo je da je to petnaest sekundi. Nije želio reagirati.
Hal, čije je ime Haruhiko Kawaguchi, ponekad je i čitave kuće, ne samo ljude, zatvarao u plastične vrećice. Te sjajni prizori koje opisuje kao "knjigu sjećanja na obitelj" dio su njegove serije "Fresh Love", gotovo dva desetljeća dugog projekta u kojemu ispituje ljudsku intimnost.
Iako se, dakle, na neki način i riskira život, posla mu ne nedostaje. Na pitanje koliko je portreta napravio dosad, odgovara: "Oko pet stotina parova". Objašnjava nam koju vrstu plastike koristi: "Na početku sam koristio vrećice za kućanstvo, no sada ih već izrađujem sam". Nastavlja i da "uvijek pri ruci ima spremnik kisika, za svaki slučaj, ako zatreba". Potrebna su mu dva tjedna pripreme prije snimanja pojedine fotografije da napravi plastiku kako bi snimio pojedince i potom načinio pojedinu fotografiju. Za konačno snimanje potrebni su mu i asistenti. Uz njega na snimanju treba biti sedmero ljudi. Asistent je uvijek na oprezu, spreman otvoriti vrećicu ako nešto pođe po zlu. Za vrijeme vrućih dana, on u ruci ima i sprej za hlađenje. Srećom, sve je zasad prolazilo dobro. Ako ne snimi portret u roku od deset sekundi, naravno, te ljude oslobađa. I ne snima ih dalje. Odnosno, do sljedećeg snimanja.
Kako bira poze za svoje subjekte, pitamo ga dalje: "I protagonisti i ja oblikujemo odnos među tijelima tako da su u bliskom kontaktu jedni s drugima. To je kao da igrate puzzle. Kad ih pitam da pronađu pozadinu koja bi najviše predstavljala njihov život, izaberu mjesta gdje su se prvi pur susreli, najvažnija mjesta, i mjesta koja ih simboliziraju". Kawaguchi je dodao i da su mu pojedinci rekli da osjećaju klaustrofobiju dok gledaju pojedine snimke. I sam je osjetio kako je biti blizu gušenja pod tom plastikom. Naime, on je to isprobao - sam. - Dok sam bio u vrećici, osjećao sam da su moj život i smrt u potpunoj kontroli drugih. Mogao sam u tom trenutku osjetiti kako mi protagonisti u tom trenutku vjeruju sa svojim životima - rekao je u prethodnom intervjuu za CNN japanski fotograf.
Kawaguchi je počeo karijeru kao komercijalni fotograf, u svojim dvadesetim. Imao je malo vremena, uzeo bi sa sobom fotoaparat, otišao u noćne klubove, gdje je obično snimao mlade parove, i primjećivao raspon emocija, radost, ljutnju, tugu, sreću, osjećao je odnos kakav postoji između fizičke i emocionalne distance među dvoje ljudi. Pronašao je volontere među svojim prijateljima upravo kako bi adresirao to pitanje. Ponekad su nagi, u drugom slučaju nisu.
Prije snimanja, njegovi protagonisti moraju isprobavati poze stalno ispočetka, i najbolju ponoviti dok su u vrećici. Usporedio je taj proces sa slaganjem puzzli. Među inspiracijom za ciklus mu je i Platonov "Simpozij", u kojemu filozof tumači da su žene i muškarci dvije polovice istog tijela. Smatra da je to prilika da se dvoje zaljubljenih, a najčešće je na fotografijama dvoje, okrenu jedno prema drugome. Ovakav način snimanja fotografija okrutan je u svojoj istinitosti pa mu se zna dogoditi, svjedoči, i da ne osjeti bliskost između dvoje ljudi.
Referenca na Kubricka
Nakon što je čitave kuće zamotao, nada se da će ići i na omatanje većih projekata, da će u vakuum upakirati čitav park. Najavio je i da snima seriju "Washing Machines", u kojoj stavlja protagoniste u mašinu za veš.
Njegovo je umjetničko ime PHOTOGRAPHERHAL. Referira li se na Kubricka, na "2001: Odiseju u svemiru", pitamo ga na kraju našeg razgovora: "Da, svakako. Odabrao sam ovo ime jer bi fotograf trebao snimati što se pred njim zbiva, kao mašina, no u posljednje vrijeme ne mislim ni da je važno da sami pritisnete okidač".
Rodio se u Tokiju, gdje je i obrazovan. Puno je putovao, vratio se u rodni Japan.q