StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Dnevnik samoizoliranog intelektualca: Zapad je objavio rat i samoj smrti

Njegova medicina toliko je napredovala da je kadra eto sa smrću ‘polemizirati‘ ravnopravno
AFP
 Bruno Fahy

Pandemija koronavirusa ne sustaje, sve više se širi manje ili više siromašnim a mnogoljudnim državama, poput Indije, gdje se umrli i ne mogu uvijek pobrojati, a kamo li da se ustanovi od čega su stradali.


Sve postaje relativno kad su brojke u pitanju, kao da postaje i sama smrt u neku ruku relativnom. Onoliko koliko znamo, registrirano je dosad na planetu, bilježi pouzdana stranica Worldometers.info, više od tisuću inficiranih i 55 umrlih na milijun stanovnika.


Lani u travnju mediji su objavili senzacionalnu vijest: ekipa znanstvenika sa Sveučilišta Yale, na čelu s našim Nenadom Šestanom, djelomično je oživjela mozak svinje četiri sata pošto je životinja umrla.


Znači, mi zapravo i dalje ne znamo kad smrt nastupa, kad njezin “rad” postaje nepovratan. Dosad smo mislili da je smrt obustava svih moždanih aktivnosti, a sad eto, makar djelomično, i tom smo doskočili. Znači, u budućnosti bi čovjek koji se vratio iz mrtvih mogao postati realizirana metafora.


Misterij smrti se produbljuje, a cijeli postupak znanstvenika s Yalea, koliko god optimistično golica maštu, toliko se nadaje i odbojnim: mrtvo i živo neugodno su pomiješani i kao da ne slute na dobro.


Bilo kako bilo, Zapad je objavio rat i samoj smrti. Njegova medicina toliko je napredovala da je kadra eto sa smrću “polemizirati” gotovo bismo rekli ravnopravno. No taj otpor prema smrti teško bismo mogli nazvati herojskim: ima u njemu nečeg sebičnog i nečeg suvišnog, što remeti cjelinu postojanja.


Prihvatiti činjenicu da je smrt nepovratna i da iza nje nema ničeg, čovjeku nije baš lako. Religiozni ljudi, dokazano je u brojnim istraživanjima, više su uplašeni pred smrt negoli nereligiozni, koji opet mnogo više pate kad su posrijedi smrti njima bliskih osoba.


Našoj je vrsti zapravo urođena vjera u natprirodno i teško možemo mimo nje funkcionirati. Primjerice, čovjek se doista ljuti na automobil kad se pokvari, psuje ga kao da je živo biće. Popraviti nešto, često se u govoru tumači kao natjecanje sa živim subjektom a ne neživim objektom radnje. Prije svega, u natprirodno najprirodnije vjeruju djeca. Svojega sam sinka, kao trogodišnjaka, lako uvjerio da se umijem smanjiti tako da ne budem veći od miša, dovoljno je bilo da se u igri skrivača zavučem u otvor iza vrata, za koji on nije znao.


Odrastati znači, među ostalim, gubiti vjeru u natprirodno. Mnogi je opet grade, ili nastoje zadržati, religioznošću, no ta vjera odrasla čovjeka, kakva god bila, uvijek je tek blijeda kopija one dječje zanesenosti čudesima, a koju više nikad poslije nećemo osjetiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:42