U nakladi ArTresora i uz uredničko vodstvo povjesničarke urbanizma Snješke Knežević, nedavno nažalost preminule, iz tiska je izašla nova knjiga Vedrana Ivankovića, redovitog profesora na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga donosi prvu cjelovitu povijest zapadnog dijela Zagreba od 19. stoljeća do danas te dosad nepoznate povijesno-urbanističke činjenice.
Predstavljanje knjige "Zapadni dio Zagreba" održano je sinoć u Društvu arhitekata Zagreba, a predstavili su je Silva Tomanić Kiš u ime nakladnika ArTresor, Dragan Damjanović, Zlatko Karač i sam Vedran Ivanković.
Među uzvanicima su bili: u ime ministrice kulture i medija Milan Pezelj, glavni konzervator Republike Hrvatske za nepokretna kulturna dobra, u ime gradonačelnika Zagreba Nataša Milutin Naglić iz Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje, i Lana Križaj, pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Gradska periferija u 19. stoljeću
Kako su naveli u pozivu, iz Društva arhitekata Zagreba, "knjiga arhitekta i urbanista Vedrana Ivankovića "Zapadni dio Zagreba - Planiranje, izgradnja i transformacije povijesne industrijske i vojne zone" prvi je sveobuhvatni prikaz urbanog razvoja i arhitekture zapadnog dijela Zagreba - područja omeđenog željezničkom prugom na jugu i Ilicom na sjeveru, od Donjega grada do potoka Črnomerca - od sredine 19. stoljeća do danas. Prvi put uključen u urbanistički plan u Regulatornoj osnovi iz 1887. godine, u nešto više od stotinu godina taj je dio Zagreba doživio intenzivan razvoj i preobrazbe: od malih njiva i sljemenskih potoka, preko gradske periferije s industrijskim pogonima, željezničkim radionicama i austrougarskim vojarnama, do šireg centra s višekatnim stambenim zgradama i suvremenim tvorničkim sklopovima. Unatoč gospodarskoj i arhitektonskoj važnosti, ovaj dio grada dosad nije bio na sličan način podrobno istražen.
U knjizi se, navode iz DAZ-a "obrađuju građevine i radovi brojnih ključnih arhitekata koji su djelovali u Zagrebu u posljednja dva stoljeća, poput Kune Waidmanna, Milana Lenucija, Lava Kalde, Miroslava Begovića i brojnih drugih, stoga pruža polaznu točku i za buduća istraživanja povijesti Zagreba i povijesti arhitekture".
Budući da se autor bavi prostorom koji je u zadnja tri desetljeća zahvaćen deindustrijalizacijom i prenamjenom, te prostorom čiju su povijest obilježile brojne vojne građevine koje također postupno gube svoju izvornu ulogu, autor ukazuje na moguće putove očuvanja i revitalizacije industrijskih i vojnih kompleksa.
Monografija je podijeljena u tri ključne cjeline: Zapadni dio Zagreba od sredine 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata (uloga željeznice, vojna i stambena izgradnja, industrijalizacija, s posebnim osvrtom na tvornicu Franck i Zagrebačku pivovaru), Zapadni dio Zagreba između dvaju svjetskih ratova (posebno urbanizam 1930-ih godina), Zapadni dio Zagreba nakon Drugoga svjetskog rata (urbanistički planovi, vizije, problemi i izgradnja od 1945. do danas).
Počeci planiranja
Podsjetimo i na naš intervju s Ivankovićem u vezi ove teme, kad je među ostalim govorio i kad je počelo urbanističko planiranje tog dijela Zagreba: Dio Zagreba između današnje Ulice Republike Austrije i potoka Črnomerca te Ilice i željezničke pruge prvi je put uključen u jedan urbanistički dokument u Regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. godine, kao produžetak Donjega grada na zapad. Četvrt stoljeća prije, godine 1862., predana je u promet pruga Zidani Most - Zagreb, spojna dionica magistralne pruge Beč - Trst Carskoga i kraljevskog povlaštenog društva južnih željeznica. Tom prigodom otvoren je prvi, Južni (danas Zapadni) kolodvor i uređena je Kolodvorska cesta, današnja Ulica Republike Austrije, koja je do izgradnje prometne mreže Donjega grada novi kolodvor povezivala sa središtem obilaznim putem preko Ilice. No kolodvor je trebalo izravno povezati sa središtem, pa se prve prostorne osi Donjega grada predviđaju još 1857. godine, prije izrade prve Regulatorne osnove (1865.), u sklopu priprema povezivanja budućih glavnih javnih punktova Donjega grada s očekivanom lokacijom kolodvora. Prva i najreprezentativnija prostorna os, današnji Prilaz Gjure Deželića, Južni kolodvor povezuje s trgom ispred sveučilišne zgrade (danas zgrade Rektorata i Pravnog fakulteta), na kojem se očekuje izgradnja kazališta, a druga, južnija (danas Hebrangova i Klaićeva ulica) ide još istočnije i povezuje ga s Novim trgom (od 1866. Zrinjevcem). U drugoj Regulatornoj osnovi iz 1887. predviđen je produžetak Prilaza Gjure Deželića na zapad do potoka Črnomerca i izgradnja 12 blokova s obje strane "produženog Prilaza" - današnje Ulice grada Mainza i Prilaza baruna Filipovića. To područje danas je povijesni zapadni dio Zagreba.
Austro-ugarske vojarne, Franck i Zagrebačka pivovara
Nastavio je u istom intervjuu: "Godine 1889. izgrađen je kompleks Pješačke vojarne nadvojvode Rudolfa u stilu romantičnog historicizma. Najreprezentativnije zgrade, za koje je projekt izradio ugledni bečki atelier Gruber & Völckner, smještene su duž Ulice Republike Austrije. Ubrzo nakon Pješačke prema projektu Milana Lenucija i Janka Holjca gradi se Domobranska vojarna u Ilici. Godine 1892. utemeljena je Tvornica cikorije Hinka Francka i sinova d.d. (danas Franck d.d.) u Vodovodnoj ulici, uređenoj 1878. godine uoči otvaranja Gradskog vodovoda, a iste godine u Ilici s radom počinje Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada d.d. (danas Zagrebačka pivovara d.d.). Prvi arhitekt Francka i Pivovare bio je Kuno Waidmann, njemački arhitekt koji se u Zagreb doselio zbog projekta umobolnice u Vrapču. Zgrade Francka i Pivovare koje se po njegovim projektima grade do kraja 19. stoljeća, kao i zgrade Pješačke i Domobranske vojarne, urbanističkim položajem slijede podjelu na blokove iz Regulatorne osnove iz 1887. godine i markiraju prve konture novoga dijela grada u reprezentativnom historicističkom stilu. Godine 1894. u sklopu Pivovare otvorena je pivnica s terasom za 2000 posjetitelja, koju iduće godine posjećuje i car Franjo Josip I. Veliko javno klizalište između glavne proizvodne zgrade i Ilice, planirano te iste godine, nije nikada zaživjelo. Na planu grada s elementima regulacije iz 1898. godine Franck je već označen kao predjel najvišeg stupnja urbaniteta, ekvivalentan blokovima Donjega grada, no uokolo će još dugo prevladavati njive i oranice".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....