Tone Stojko svojevrsna je ljubljanska institucija, nekad dugogodišnji urednik fotografije u Mladini, kroničar novije slovenske povijesti, čovjek kojega se s fotoaparatom u rukama moglo sresti baš na svim prosvjedima u toj zemlji od 1968. do danas. Stojko ih je sve zabilježio, povijest hvatao u nastajanju. U Ljubljani je nedavno objavljena njegova opširna monografija "Naša jeza je brezmejna – Demonstracije 1968. - 2020." ("Naš bijes nema granica – Demonstracije 1968. - 2020."), a izbor Stojkovih fotografija s pedeset godina slovenskih prosvjeda može se vidjeti i na izložbi u Puli, od 19. do 15. proisinca, postavljenoj u sklopu pulskog Sa(n)jam knjige.
Stojku su sada sedamdeset i četiri, odavno je u mirovini. Formalnoj. No, i taj petak kad smo razgovarali uvečer je požurio na Trg Republike, ispred slovenskog parlamenta fotografirati tzv. biciklističke prosvjede što se tamo ponavljaju petkom već godinu i pol dana, građani prosvjeduju protiv vlasti Janeza Janše. Janša je onaj koji Slovence posljednjih desetljeća ponajviše izvlači na ulice, otpor prema njegovoj vlasti je konstantan. Svaki put kad Janša dođe na vlast, osjetno se poveća i broj prosvjeda u Sloveniji.
Najstarije fotografije u Stojkovoj monografiji i na izložbi datiraju iz ranog ljeta 1968., bilježi tadašnje studentsko naselje i mlade ljude koji ustaju protiv okupacije Čehoslovačke. One najrecentnije uvrštene fotografije snimljene su gotovo jučer, u studenom 2020.
"Studenti protiv okupacije Čehoslovačke bio je moj prvi prosvjed, pamtim da je bilo jako komorno. Studenti su se okupili u menzi i tamo iznijeli svoje zahtjeve. Tomislav Peternek je tada u Beogradu napravio fantastične fotografije, jer je prosvjed u Beogradu bio bitno drugačiji. Takve fotografije kao što je Peternek radio tada, u Ljubljani ja radim tek posljednjih godina. Jer, gotovo svi prosvjedi u Sloveniji, recimo do negdje 2010., bili su vrlo mirni. No, otkad policija otvoreno štiti kapital, ljudi su ogorčeni i danas svašta možete vidjeti i snimiti", kaže pa ponovo spominje Peterneka: "On je 1968. fotografirao prosvjede u Beogradu kada je policija išla na studente. Čak je i Tito došao razgovarati sa studentima. A kod nas u Sloveniji to je zaista bilo mirno. Osobno, bio sam tada dosta emocionalno involviran, bilo mi je stalo do tih prosvjeda, jako me pogodilo što je SSSR 1968. krenuo na Čehoslovačku, te ljude koji su htjeli slobodu. Tada sam fotografirao i slovenske intelektualce koji su izašli na ulice. U Pragu je sve to u to doba fotoaparatom bilježio veliki fotograf Josef Koudelka, tada još mlad čovjek. Koudelka je svoje fotografije potajno dostavljao preko granice, da bi svijet vidio što se događa u Čehoslovačkoj. Sreo sam ga 2014. kada je imao izložbu u Ljubljani."
Kamboža, Kongo, Černobil, kosovski štrajk
Stojko je u Ljubljani zabilježio prosvjed protiv američkog prodora u Kambodžu u proljeće 1970., prosvjed nakon atentata na Patricea Lumumbu, prvog predsjednika neovisnog Konga, simbola borbe protiv kolonijalizma, fotografirao je reakcije na Černobil, prosvjede protiv štafete, štrajk u Litostroju, potom demonstracije 1989., demonstracije protiv rata 1991., kosovski štrajk i nemire 1988. - 1989., Miloševićev uspon, Praški udar, Moskovski udar, velike radničke demonstracije 2007., studentske demonstracije, pokret Occupy, biciklističke prosvjede u proljeće 2020…
Slovenski filozof Mladen Dolar u predgovoru monografije "Naša jeza je brezmejna", opisujući što danas znače i što u sebi nose Stojkove fotografije, piše: "Proljetni zamah 1971. godine doživio je svoj vrhunac okupacijom Filozofskog fakulteta. Stojko je opet bio tu kao netko tko takoreći hvata povijest u pokretu. Na njegovim fotografijama, koje gledamo s polustoljetne distance, nema toliko precizne dokumentacije nekog događaja koliko ima događaja u pokretu, u svojoj nepredvidivosti, u slučajnosti. Ovdje su kao krhotine nekakvog poleta, kao tragovi entuzijazma. Kada bi sve događaje između 1968. i 1972. godine bilo moguće svesti na neki zajednički nazivnik, mogli bismo reći da je to bilo vrijeme kada se činilo kao da je sve moguće. Kada je bezgranična bila ne samo naša srdžba, već i naš optimizam, naša nada, polet. I ovo nije bilo tek slovensko ili jugoiskustvo, već smo tada nadasve bili dio jednog globalnog pokreta, otvaranja i neposredne perspektive drugačijeg svijeta. Svibanj '68. u Parizu jest svibanj '71. u Ljubljani, tako je glasio tadašnji slogan. Nad nama su lebdjeli duhovi Che Guevare, Martina Luthera Kinga, Woodstocka, Rudija Dutschkea…"
"Ništa nije vječno"
Stojko pripovijeda kako se za Baršunaste revolucije u Pragu 1989. na Vaclavskim namestima "verao po nekakvim kioscima u kojima su prodavali kobasice. Fotografirao sam s njih, da bih dobio gornju perspektivu. Neki su fotografi imali ljestve, pa su to elegantnije rješavali. Otad nosim ljestve, da se mogu dići gore, hvatati kadrove iznad prosvjednika."
Spominje jednu od fotografija nastalu na Trgu svetog Vaclava, kip Staljina, dijelom oštećen, a oko vrata mu natpis "Ništa ne traje vječno", u pozadini se ljubi mladi par. "Ta je poruka, čini mi se, za sva vremena, 'Ništa ne traje vječno', nije ni Staljin, nije nitko, neće ni ovi danas… Prosvjedi su trajni fenomen, bilo ih je u prošlosti, sad ih u Ljubljani imamo dva puta tjedno, i bit će ih u budućnosti, možda i više. Svaka vlast, ma kako demokratska bila, u nekom trenutku pomisli da život kreće od nje, i mora imati korektiv u narodu. Ništa ne počinje danas i ništa ne završava sutra. Prosvjede sam fotografirao, dokumentirao, jer pamćenje je jako kratko, ako nemate dokument, stvari se brzo zaboravljaju", govori.
"Nekad sam, naivno, mislio da kada jedna skupina izbori određena prava, ona su od tada dalje zajamčena, ostaju, kao recimo prava žena, da se društvo neće mijenjati i ići u retrogradnom pravcu. Ali, vidite kako sad stvari stoje, konzervativni trendovi pokazuju da će se za neka prava, pa i prava žena, morati ponovo boriti. Zato će prosvjeda biti uvijek, jer i ona izborena ljudska prava nazaduju, mislim da dolazi vrijeme i češćih prosvjeda.
Nekad nismo imali puno, ali smo zapravo imali jako puno, imali smo socijalnu sigurnost, zdravstvenu zaštitu, sada polako gubimo sve i bit će sve više socijalnih prosvjeda. Na izložbi je fotografija s radnicom koja prosvjedujući u rukama drži transparent na kojem piše: 'Nemam za burek!'. To vam sve govori. Ljudi nemaju ni za burek, zapravo za ništa", dalje će Tone Stojko.
Portreti Lennona, Hitchcocka
Među njemu najbitnije prosvjede idu oni iz nedavne 2019., okupljanja djece i mladih ljudi koji su prosvjedovali želeći upozoriti na klimatske promjene i tražeći akciju političara. "Kako kaže jedan od transparenta na tim prosvjedima: 'Ne postoji planet B', imamo samo jedan planet i ako ga ne sačuvamo, neće biti druge mogućnosti. Kad se djeca ponašaju kao odrasli, a roditelji se ponašaju kao djeca, onda je vrijeme za promjene. To me se jako dojmilo, jer sve što smo mi napravili, sva zagađenja i svi loši zakoni koji su doneseni, sve će to plaćati naši potomci. Današnja djeca. Oni će čitav život raditi plaćajući naše dugove. Meni je na ovom svijetu možda ostalo još desetak godina, mene se to manje tiče, ali djeci i mladima je to bitno. Oni će plaćati ekološki i financijski." Stojko ima sina i djed je četvero unučadi.
Najteže mu je, ističe, raditi posljednjih godina. Točnije, od lani. "Nema to veze s mojom dobi već s činjenicom da se društvo mijenja, da prosvjedi postaju nasilniji. Antivakseri se u Ljubljani okupljaju svake srijede, dolaze ljudi iz čitave Slovenije i ponekad se skupi više tisuća, znaju blokirati prilaznicu gradu, nekad blokiraju ulice po gradu… i rat počinje. Dođe vodeni top, da je samo vodeni top bilo bi to još i dobro, no ta voda je pomiješana sa suzavcem, cijeli grad plače.
Antivakseri u Ljubljani naprave rat, sve zna biti zadimljeno od suzavca. Prvi put u životu sam dobio u oči biber sprej, sprej od čilija i feferona, bio sam metar od policajca idobio sam sprej direktno u lice. U 53. godini bilježenja demonstracija dobio sam 'poklon', čili u oči, i reći ću vam da sam to doživio kao napad na novinare.
Tad sam napravio triptih, tri fotografije - prva, vrlo jasna, tehnički dobra, pokazuje policajca koji kreće u napad na fotografa, druga fotografija nema ništa, zaslijepljen sam, treća je kako taj isti policajac dalje šprica tamo po ljudima… "
Čovjeku koji je snimio na tisuće fotografija prosvjeda nije jednostavno izdvojiti ih samo nekoliko, što tražimo od njega. "Nisam napravio rang-listu, svaka fotografija je svijet za sebe, ima svoju priču koja je veća od samo jedne fotografije. Zato sam u monografiji naposljetku i stavio 570 fotografija, nisam izabirao samo po jednu sa svakog prosvjeda, već sam izborom napravio fotoreportaže koje govore o prosvjedu, ali i o nekom vremenu. Tako da mladi koji sada to gledaju mogu dobiti neki dojam vremena u kojem su te fotografije nastale."
Prosvjeduje li i fotograf Stojko? "Na prosvjedu se ponašam kao fotograf, slagao se ili se ne slagao sa zahtjevima prosvjednika. Ako se ne slažem, onda to zadržim za sebe, ako se slažem, onda to nekad i pokažem, ali s vremenom čovjek nauči da je dug put od transparenta do nekog zakona u parlamentu. No, prosvjedi su i cijela jedna kultura otpora. Moj prijatelj, pjesnik i redatelj Vinko Möderndorfer kazao je da nije znao da je u tim traženjima prosvjednika i transparentima koji ih nose tako puno humora. Okupljeni ljudi često gledaju šire, prosvjed je i mogućnost da prokomentirate društvo, ne samo fokusirano na ono što prosvjedom želite postići i temu zbog koje ste tu, već općenito. Bude tu stvarno domišljatih, jako duhovitih ideja i rečenica."
Na pitanje ide li i tu večer na prosvjede, s čuđenjem odgovara: "Pa, naravno!"
Potom, kako da se ne razumijemo, doda: "… jer, ako želiš bilježiti, trebaš imati tu naviku, nikad se ne zna što će se dogoditi i ako hoćeš dokumentirati povijest, onda trebaš uvijek biti tamo. Nisam ja tamo sam, naravno da je puno mladih fotografa, ali volim doći i biti prisutan. Dugo sam u tome, to me i danas zanima, fotografsko bilježenje suvremene povijesti dio je mene."
U karijeri je napravio i puno portreta, među ostalim snimao je i Alfreda Hitchcocka, Jonna Lennona i Yoko Ono, redovito i danas fotografira sve dobitnike Prešernove nagrade, najvećeg priznanja koje Slovenija dodjeljuje umjetnicima.
"Volim ja i to raditi, ali nikad za sebe nisam mislio da sam neki veliki portretist … prosvjedi su ono čime se ozbiljno bavim."