StoryEditor
SINIŠA LABROVIĆ

Zašto je nas 15 lizalo istu žlicu usred koronakrize: ‘Možda sam loš čovjek, ali sve bih ovo ponovio‘

Siniša Labrović oglasio se na svojem Facebooku profilu gdje se ipak ispričao zbog spornog performansa
Siniša Labrović
 Glas Istre/Dejan Štifanić

Jedan od važnijih zadataka umjetničke grane performansa jest da pomiče granice, kako samog umjetnika, tako i nas. Marko Marković, primjerice, u performansu “Samojed” u Močvari pio je vlastitu krv, a Marina Abramović još je sedamdesetih godina u Napulju izvela performans u sklopu kojeg je publika nad njom mogla upotrijebiti 72 predmeta koja je postavila u galerijski prostor, a među kojima je bio i pištolj.

Siniša Labrović, umjetnik koji je klečeći na koljenima, primjerice, obišao Gradsko poglavarstvo u Zagrebu, jedan je od umjetnika koji također pomiču te granice. No, mnogi se pitaju je li svojim najnovijim performansom “Zajednička žlica” otišao korak dalje.

Lizao 30 puta

Na otvorenju izložbe “Kolekcija suvremene umjetnosti Mario Cettina” u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli posjetiteljima je, podsjetimo, dao da poližu jednu žlicu. Žlica je, potom, išla u krug, a nakon svakog posjetitelja koji bi ju polizao, polizao bi ju ponovno umjetnik, pa sljedeći posjetitelj koji je pristao na sudjelovanje.

U doba kada su se pojavili novi slučajevi koronavirusa, performans je, u najmanju ruku rečeno, izazvao polemike, o njemu se postavilo pitanje i na konferenciji Stožera.

Umjetnost i posljedice

Sam umjetnik nam u razgovoru pojašnjava kako je osmislio performans, govori da neku širu poruku ovim radom nije želio poslati: “Nemam poruku, naročito ne vezano uz koronu. I sam se trudim biti odgovoran i imati povjerenja u sustav, naročito doktore i znanstvenike. Ovo je samo jedan od performansa koji su meni ljudski upitni, ali su mi autorski tim izazovniji i draži.

Mladen Stilinović je govorio da umjetnost ima posljedice. Ja bih rekao da sve ima svoje posljedice, samo ih nitko ne zna u cjelini. Ali ih živimo”. Bilo je stotinu pedeset posjetitelja, žlicu je polizalo njih petnaest. Ni sam umjetnik nije očekivao takav broj: “Mislio sam da bi, poneseni situacijom, ali i zbog panike koja se vraća, moglo sudjelovati eventualno pet, šest ljudi. Javilo ih se petnaestak. Jako sam im zahvalan, mojim nedogovornim i hrabrim sestrama i braći”, kaže te nastavlja odgovarajući na pitanje koja ga je reakcija najviše iznenadila: “Iznenadili su me svi oni koji su željeli sudjelovati. Uvijek sam preneražen, preplašen i zadivljen. Nije lako biti čovjek.” On je žlicu polizao, pak, najviše. Kako govori: “Ja žlicu poližem prvi, ponudim prvoj ili prvome i poližem nakon svakoga – u ovom performansu znači tridesetak puta. Lizanje se nastavlja do zadnje(ga) i onda natrag do prvoga da bi se doista izjednačio rizik. I slast”. A kako je reagirao ostatak publike, pojašnjava: “Ostali su gledali, sklanjali pogled, fotkali, nastavili gledati izložbu nezainteresirani za performans... I oni su, naravno, sudionici, htjeli ne htjeli. Performans je to, život je to.”

image
Siniša Labrović
Glas Istre/Dejan Štifanić

Performans “Zajednička žlica”, inače, prvi put je izveden u Bergenu u Norveškoj u listopadu 2019. na konferenciji koja se bavila participativnom umjetnošću, na poziv Bunkera iz Ljubljane i u okviru projekta Create to Connect – Create to Impact. Tada je sudjelovalo dvadesetpetoro ljudi, i kako kaže Labrović, “svi rizici su bili uključeni, osim korone”.

A na pitanje postoji li granica za performans, i do koje mjere, Labrović odgovara: “Ne znam što performans treba niti znam postoji li granica, osim promicanje ili činjenje zla, što se mene tiče. Mene zanimaju sive zone iz one uzrečice da je put u pakao popločan dobrim namjerama. U konkretnom slučaju, ovdje mogu sudjelovati samo punoljetne osobe koje su potpuno upoznate sa scenarijem koji nudim i koje dobrovoljno sudjeluju. Mnoge ljudske djelatnosti kao svoj glavni sadržaj imaju rizik i s njim povezane opasnosti, napore, strah, hrabrost, neizvjesnost, neodgovornost i, kao možda glavno, gledanje sudbini u oči, toj slijepoj sreći ili nesreći. U ovom slučaju, mene je zanimalo može li se u svrhu nečega tako nepotrebnoga kao što je umjetnost formirati zajednica povjerenja i uzajamnosti u kojoj je glavni sadržaj upravo povjerenje i rizik”.

Razumije kritičare

Labrović govori da razumije sve one, pa i kolege, koji performans osuđuju “jer su rizici povezani ne samo s izvođačima, nego i s onima koji će s nama doći u kontakt. Možda me prebacila moja autorska i ljudska taština, možda sam gori čovjek nego što bih htio misliti, ali da se možemo vratiti na moment prije performansa, sigurno je da bih ga opet izveo. Nadam se da me vrijeme neće demantirati, da nećemo zažaliti niti mi izvođači niti naši bližnji – ali ta strepnja, to iščekivanje, to vrijeme, u tome ipak ima slasti, premda i perverzne. Performans i sada traje, ali nadam se sretnom završetku.” Umjetnik se vratio u Njemačku, gdje živi posljednjih godina. Opisuje život u ovoj zemlji, s obzirom na koronu: “I ovdje su se ljudi opustili, ali se maske u javnim prostorima nose obavezno. Parkovi i restorani su puni, ljudi se druže. Politički, postoje oni koji situaciju nastoje iskoristiti ne bi li poljuljali sustav, posebno ekstremni desničari. Kapitalizam je sranje, ali je demokracija divna – ljuljamo se između njih. Valja nam sudjelovati jer nam se inače loše piše.”

Labrović je i jedan od autora koji sudjeluje u projektu “Budućnost političkog performansa” kojim Udruga Domino obilježava hrvatsko predsjedanje Vijećem EU. Naziv je projekta “Lica Europe”, u sklopu kojeg su tiskali maske s licima poznatih ličnosti.

Nakon zaključenja izdanja, Siniša Labrović oglasio se na svojem Facebooku profilu gdje se ipak ispričao zbog performansa s lizanjem žlice:

 - Prošla su tri dana i popustila je napetost. S odlaskom nje i žešćim povratkom virusa, kao i javljanjem nekih prijatelja, performans dobiva druge konture pa se pokazuje kao glup i tašt, neobazriv i lakomislen. Hrabar, ali s krive strane. Prvi put je performans izveden u Bergenu u Norveškoj u listopadu 2019. i tada je u njemu sudjelovalo oko 25 ljudi, ali s promijenjenim okolnostima performans ima i novo značenje koje sam previdio. Žao mi je da sam ljude u Puli doveo u ovu situaciju. Nitko od njih nije odgovoran, a naročito ne oni koji su pristali u njemu dobrovoljno sudjelovati. Njima ostaje moja velika zahvalnost i posebna isprika. Ispričavam se svima i molim za oprost uz nadu da će se sve dobro završiti! Neka moja glupost i sljepoća budu zadnji momenti u ovoj priči! Žao mi je! - napisao je Labrović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. lipanj 2020 11:22