Pleteni nakurnjak za zaštitu od mehaničkih povreda kod muškaraca koji je stigao iz Mostara i nosio se na blagoslov svećeniku prije udaje, hamajlija ušivena u odjeću da muško dijete ne bi umrlo od urokljivih oči, napravljena u Bihaću, gnijezdo lastavice od kojeg se radi juha u Kini, odijelo za zaklanog purana pred Božić koje se sastoji, među ostalim, od hlača, prsluka i opanaka te umanjena glava ubijenog neprijatelja iz Južne Amerike, čiji je obujam dvadeset i osam centimetara, samo su neki od predmeta koji se mogu pogledati od jučer na izložbi kojom Etnografski muzej slavi svoju stotu obljetnicu.
Naziv je projekta “Sto predmeta za sto godina - Blago Etnografskog muzeja” i pokrenut je sa željom da se, kažu, “na zanimljiv i zabavan način predstave izabrani predmeti. Iza svakog od njih otkrivamo neku ljudsku priču, svjedoke prošlih vremena, a zadatak je posjetitelja da tijekom posjeta otkriju te priče. Posjet izložbi postaje ujedno i istraživanje i otkrivanje tajni koje su kustosi zbirki ponudili kontekstualizacijom predmeta”. Muzej je osnovan 1919. godine na poticaj trgovca tekstilom Salamona Bergera.
U stotinu godina, koliko je prošlo, ljudi su darivali svoje spomenare, igračke, opanke, glačala, licitarska srca... Malo po malo punila se muzejska zbirka te danas posjeduju oko osamdeset tisuća predmeta. Iz Muzeja napominju da će za neke posjetitelje biti iznenađenje vidjeti bogatu zbirku slika, koja uključuje djela Vlahe Bukovca, Otona Ivekovića, Ljube Babića i drugih, uz terenske snimke koje svjedoče o seoskoj svakodnevici na početku 20. stoljeća, predmete koji pripovijedaju djetinjstvu, o običajima i vjerovanjima, stanovanju, radu, kićenju.
Mnogi su darivali muzej, pa tako i njegovi zaposlenici. Marijana Gušić bila je ravnateljica Muzeja od 1946. do 1962. godine, a bavila se planinarenjem i smatra se jednom od prvih alpinistica na našim prostorima. Sa suprugom Branimirom Gušićem osvojila je gotovo sve planinske vrhunce na Balkanu. Tijekom tridesetih godina zajedno su bili na Durmitoru u Crnoj Gori, gdje su istraživali i pribavili veći broj uporabnih kućnih i tekstilnih predmeta koji su postali dijelom fundusa muzeja. Grube vunene pelene koje su donirali ilustriraju stvarnu neimaštinu i težinu odrastanja u planinskim dijelovima jugoistočne Europe u prvoj polovici 20. stoljeća.
Kutija s lastavičjim gnijezdom
Kina, kraj 19. stoljeća
Trgovina lastavičjim gnijezdima, smatra se u Kini, postoji još od dinastije T’ang, čiji pripadnici sežu još u deseto stoljeće prije Krista. Ta su gnijezda među najskupljim životinjskim proizvodima koje ljudi konzumiraju, a posebno su cijenjena u ovoj zemlji zbog vjerovanja u blagodat koju imaju na ljudsko zdravlje.
Riječ je o jestivom gnijezdu nekih vrsta lastavica koje umjesto grana i perja za gradnju gnijezda koriste slinu, koja se u dodiru sa zrakom stvrdne. Od gnijezda se priprema juha koja je i danas specijalitet diljem Azije. U zbirci muzeja čuva se kutija od kartona presvučena svilom te crvenim i zlatnim papirom u kojoj se nalazi gnijezdo lastavice, a koja datira s kraja 19. stoljeća.
Hamajlija
Bihać, početak 20. stoljeća
Kako je zabilježeno u muzeju, ušivenu u odjeću, da ga zaštiti od uroka, hamajliju je nosio Abdija R. iz sela Turije kraj Bihaća, dječak star tri mjeseca. Predmet je ušao u fundus kao dio zbirke doktora Stanka Sielskog, liječnika koji se, među ostalim, radeći u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 20. stoljeća usputno bavio sakupljačkim radom proučavajući magijske aspekte liječenja u tradicijskoj kulturi. Kako navode kustosi muzeja: “Rađanje zdravog, a posebno muškog djeteta, bila je sreća za obitelj, no velika je smrtnost male djece i rodilja među seoskim pučanstvom bila činjenica sve do sredine 20. stoljeća.
Prema vjerovanjima postoje bolesti koje čovjek može dobiti magijom, pa se tako smatralo da nezavidno stanje mogu prouzročiti urokljive oči. Kako bi se tome doskočilo, pribjegavalo se uporabi raznih apotropeja, odnosno predmeta za koje se smatralo da imaju moć koja štiti onoga koji ih drži blizu sebe”. Inače, podsjetimo da je doktor Stanko Sielski posthumno dobio nagradu Pravednik među narodima.
Spasio je, naime, brojne židovske liječnike iz Zagreba i njihove obitelji da izbjegnu logore Jasenovac i Auschwitz. Povukao ih je u BiH, tvrdeći da su mu neophodni u Zavodu za suzbijanje endemskog sifilisa u Banja Luci, s obzirom na masovnu pojavu pjegavog tifusa koji je mogao zaraziti i njemačke vojnike, pa su tako izbjegli tragičnu sudbinu. Rođen je 1891. godine, a umro je 1958.
Odijelo za purana, rubača, hlače i prsluk
Zagreb, oko 1865.
U Muzeju bilježe imena svih koji su donirali svoje predmete. Tako je ostalo zabilježeno i da je prabaka darovateljice Vlaste Novak bila Ana Groman, rođena Knitelfelder. Ona je iz Zagreba poslala svojoj rodbini u Graz za Božić puricu i purana s pripadajućim nošnjama. To je bilo negdje oko 1865. godine.
Purica i puran bili su zaklani, očišćeni te ispunjeni ugljenom da se za vrijeme puta kočijom od Zagreba do Graza ne bi pokvarili. Kad je gospođa Vlasta Novak 1955. godine bila u Grazu u posjeti svojoj sestrični, ova joj je vratila nošnju za purana, koja je bila turopoljskog tipa, no ona za puricu se zagubila. Ona sačuvana za purana sastoji se od rubače dimenzija 44 puta 30 centimetara, hlača 51,5 puta 30 centimetara, prsluka, torbe, šubare i dva opanka.
Lula s kamišem
Austrija, početak 20. stoljeća
Porculanske lule bile su naročito popularne među vojnicima na prijelazu iz 19. i 20. stoljeća, a vojnicima su se one poklanjale na kraju odsluženja vojnog roka. Na ovakvim lulama bili su prikazani motivi iz rata, a često su sadržavale i osobne poruke. Tako je vojnik Franz Kogej, čija se lula izlaže u muzeju, na ovoj luli zapisao sljedeće, a prevedeno je s njemačkog: “Da je svijet križni put/već sam iskusio/jer sam u svojim najboljim godinama/za 8 krajcara službovati morao”.
Tsantsa, Jivaro (etnička skupina)
Južna Amerika
Umanjena glava ubijenog neprijatelja “Tsantsa” ili “Uma” tradicija je nekih plemena tropske oblasti uz rijeke Orinoco i Amazonu. Glava smanjena do veličine šake predstavlja trofej i onaj koji ga nosi vjeruje da dobiva svojstva ubijenog ratnika, kao što je primjerice hrabrost. Ukupan obujam glave je 28 centimetara.
Nakurnjak
okolica Mostara, 1930-te
Nakurnjak, nekoć muški zimski odjevni predmet, Etnografskom je muzeju 1940. godine darovao doktor Lovro Dojmi, koji ga je u pripadajućoj dokumentaciji definirao kao “pletenu vunenu navlaku za zaštitu spolovila od studeni i mehaničkih povreda”. Ističući kao glavnu funkciju nakurnjaka zaštitu od jake studeni, doktor Dojmi taj je predmet smjestio u planinske krajeve s oštrim i dugim zimama: “...oni su nepoznati u nizinskim krajevima, kao i kotarevima koji graniče s Dalmacijom, gdje je blaga klima”.
Nakurnjak su, kako bilježe kustosi muzeja, s ostalim mirazom udavače nosile svećeniku na blagoslov. Sve je to ponukalo doktora Dojmija na izvođenje sljedećeg zaključka: “Dakle, uz mehaničku zaštitu narod je tom predmetu, a naročito žena, htjela da dade i onu drugu moć preventivne zaštite - a to je blagoslov svećenika, kao što je to običaj da se radi i za zaštitu od drugih zala i boleština. (...) U tome nedvojbeno postoji uzročna veza i očito proizlazi, kako je narod, a naročito žena, zdravstvenu zaštitu spolovila smatrala vrlo važnom, jer od toga je zavisan krajnji njezin cilj i najveće zadovoljstvo - materinstvo”.
Ženska ogrlica od dukata, Zbirka nakit
Gundinci, Slavonski Brod, prva polovica 20. stoljeća
Ženska ogrlica, odnosno dukati, sastavljena je od deset malih i deset velikih austrijskih zlatnih dukata s likom cara Franje Josipa na prednjoj strani te grbom Austro-Ugarske Monarhije i dvoglavim austrijskim carskim orlom na reversu uz otisnutu godinu izdanja, 1915. Nakit koji u svojim oblicima ima novčanu kovanicu kao noseći element raširen je u velikom dijelu Hrvatske kod ženskih ogrlica.
Njihova izrada i ukrašavanje povezani su s upotrebom kovanog novca u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Srebrnjaci: krune, taliri ili škude s likom Marije Terezije nosili su se kao privjesci, probušeni ili s dodatkom alke, nanizani na vrpce, slagani u niske, od jednostavnih nizova do razvedenih oblika raskošnog prsnog nakita. Od zlatnika najviše su se nosili dukati poznati kao Franjo Josip, kovani od 1852. do 1915. godine.