Anto Magzan predstavlja seriju fotografija "Sarajevo Light&Shade" u Galeriji Kranjčar, u četvrtak 24. veljače. Na izložbi će biti izloženo trideset fotografija. Kako se najavljuje, vizura Sarajeva prikazana je kao fotografska igra svjetla i sjene, kao chiaroscuro ljudi i arhitekture u kojima se iščitava osobna iskaznica suvremenog Sarajeva, a cilj je putem reportažne i umjetničke fotografije prikazati i stvoriti jedinstvenu biografiju grada. Nastavak je to uspješnih ciklus gradskih portreta kojima je prethodno ovjekovječio Sydney te Barcelonu. Njegov je rukopis jasno prepoznatljiv, tko prati fotografsku scenu, odmah će uočiti Magzanov rukopis.
Kustosica izložbe je Iva Körbler, a traje do 7. ožujka. S Magzanom razgovaramo o ovom ciklusu, ali i nekima koji su prethodili.
Sydney, Barcelona, Istanbul, Sarajevo... Na koji način birate gradove koje ćete snimati? Rekli ste da, zapravo, gradovi biraju vas?
- U svaki grad me nešto dovelo, bilo posao, odmor ili obitelj. I svaki grad sam fotografirao na isti način, ali sam ga drugačije doživio i osjetio.
U Sarajevo ste prvi put stigli ranom zorom, odmah ste ga počeli fotografirati... Koji je dojam na vas ostavio ovaj grad, kad ste boravili u Sarajevu?
- Uvijek se lijepo osjećam u Bosni u kojoj sam odrastao. U Sarajevu nisam puno boravio, ali ljubaznost, crni humor i hrana uvijek me vraćaju u djetinjstvo u rodnu Zenicu. Oba ta grada su u kotlini, što ih često čini maglovitima i punima smoga, zato je interesantno snimati panorame tih gradova. U Sarajevu imam i dosta prijatelja i kolega, pa pratim što se događa. BiH ima jaku fotografsku i umjetničku scenu.
Prva fotografija koju ste snimili bila je majke i dječaka. Kako birate motive za fotografije?
- Kada portretiram gradove, obično unaprijed znam koja arhitektura me zanima i kada ću je fotografirati. Isto vrijedi i za panorame, pejzaže. Tu sam proračunat i sve pomno isplaniram. S ulicom je to sasvim drugačije, ona je živa, stalno se mijenja i puno toga ovisi o sreći i strpljenju. Želio sam da Sarajlije budu ono što jesu, bez krajnosti i pogotovo bez patetike. Sarajevo koje ja vidim nije ono o kojemu se vode rasprave na okruglim stolovima. U Sarajevo sam došao na Balkan Foto festival, putovao sam cijelu noć i nakon par sati sna krenuo sam na festival. Na putu sam snimio fotografiju majke i djeteta i tada sam odlučio da ću snimiti seriju fotografija u Sarajevu. Želio sam snimiti fotografije koje nemaju veze s prošlošću, s ratom, nego gledaju prema budućnosti.
Rekli ste mi u neformalnom razgovoru prije intervjua da vam je rad u novinama bio najbolji fotografski fakultet. Možete li to pojasniti?
- Rad u novinama nas fotografe tjera da stalno radimo, svaki dan po nekoliko snimanja koja su različita, news, portret, kultura, show, crna kronika… Ujutro nikad ne znate što vas čeka, morate biti brzi i spretni. U jednom trenutku ste s političarima, za sat vremena snimate ubojstvo pa nakon toga na modnu reviju. To vas drži fokusiranima i stvara dobre fotografe. S druge strane, uz novine sam snimao jako puno portreta, prvenstveno hrvatskih umjetnika. To mi je bio najdraži dio posla jer sam iz svakog od tih razgovora nešto naučio.
Također, i da ste o fotografiji učili od svog susjeda, koji popravlja fotoaparate?
- To je bilo na početku mog bavljenja fotografijom. U Zagrebu sam živio pored čovjeka koji je popravljao analogne aparate. Jednom prilikom sam mu odnio objektiv, a on je komentirao da taj objektiv dobro "crta". Ta rečenica me jako dojmila i dan danas je vrlo bliska mom poimanju fotografije.
Fotografija je za vas crtanje svjetlosti?
- Fotografija u svojoj srži i je samo crtanje svjetlosti, možda je samo u mojim fotografijama to jako vidljivo. Volim se igrati fotografijom; istraživati koliko je malo svjetlosti potrebno da bi motivi uopće bili vidljivi.
Kao uzore spominjete Bressona i Newtona?
- Vjerojatno je svakom fotoreporteru u početku uzor Henri Cartier-Bresson i njegov "Odlučujući trenutak". Dok sam radio za Modni ormar pokojne Nine Režek Wilson, puno sam proučavao modnu fotografiju. I otad mi je uzor modne fotografije (i ne samo modne!) Helmut Newton. Zaljubio sam se u njegove jake kontraste i prenio sam tu tehniku na svoje radove. Newton je unaprijed smišljao i skicirao "odlučujući trenutak" pa bi ga tek onda snimio.
Zašto crnobijela fotografija?
- Zato što je jednostavna, a ja volim jednostavnost. Igram se sa svjetlom i sjenom, boja mi je suvišna i odvraća pozornost.
Za neke fotografije, rekli ste, čekate pravi trenutak, minutu u kojoj "kreće" jutro?
- Za fotografiju panorame Sarajeva čekao sam izlazak sunca. Popeo sam se na Tabiju u zoru, ali nisam računao na to da je Sarajevo okruženo planinama pa sam sat i pol čekao da se razdani. Ali to mi je bio jedan od najljepših trenutaka u Sarajevu. Divno je gledati kako sunce obasjava jednu po jednu sarajevsku četvrt.
Kako je nastala serija u kojoj snimate ljude koji su osvajali sportske medalje, a danas su umirovljeni?
- To sam radio u suradnji s Klubom umirovljenika Zagreb, s Dubravkom Golubić Krpan. Serija se zvala "Zlatne godine: sportaši nekada i danas". Riječ je o umirovljenim hrvatskim olimpijcima. Uživao sam snimajući ih, to su ljudi koji su bili idoli generacijama. Snimao sam ih na mjestima gdje su osvajali medalje, u bazenima, na terenima, igralištima. Te fotografije su prštale životom zbog energije koju sportaši imaju.
Snimali ste i Paromlin, zgradu koja nestaje pred našim očima?
- Naziv tog ciklusa je "Arhitektura u nestajanju". To sam snimao prije potresa, pa sada te fotografije imaju neko sasvim drugo značenje. Ono što je tad bio Paromlin je sada puno građevina u centru grada. Čuo sam da će se neke zgrade stradale u potresu obnavljati i po 10 godina. Ja mislim da ih je bolje srušiti, krenuti iznova, okrenuti se prema budućnosti.
U Barceloni ste bili tijekom jednog od ključnih trenutaka u ovome gradu?
- U Barcelonu sam stigao 11. rujna, na Dan Katalonije, 2017., tjedan dana prije povijesnog referenduma za katalonsku neovisnost koji je kasnije bio ugušen. Kao fotoreporteru najzanimljiviji su mi trenuci u kojima se nešto mijenja, koji mijenjaju tijek povijesti. To je bio jedan od tih trenutaka i iz njega je niknula serija fotografija na koje sam iznimno ponosan. Najveći kompliment mi je kada Katalonci koji ih vide kažu da nikada nisu vidjeli svoj glavni grad tako, a svi znamo koliko je Barcelona bila čest motiv fotografima.
Prvi grad koji ste snimali za ciklus bio je Sydney. Kako su nastale te fotografije?
- U Sydney sam otputovao u posjet sestri. Kako ona s obitelji živi u Blacktownu, gradiću pored Sydneyja, svaki dan sam putovao u grad kako bih ga snimao. Upravo u Sydneyju sam dobio ideju za Light&Shade koncept. Sydney je jako sunčan grad, vlage u zraku gotovo i nema i nebo je plavije nego u našim krajevima. Želio sam vidjeti kako bi taj grad izgledao da ga snimim u tami, bi li izgubio dio svog šarma. Rezultat je bio zanimljiv, mislim da sam Sydney uspio prikazati u novom svjetlu tako da sam ga prikazao u mraku.
Snimali ste i Istanbul, no te fotografije još nismo imali prigode vidjeti?
- Tako je, Istanbul sam snimao 2019. i fotografije još leže na hard disku, ali sigurno ću ih jednom izložiti. Istanbul je najposebniji grad koji sam ikad posjetio, ne može se ni s čim usporediti. Iz tog ciklusa jedino je serija fotografija "Derviši" vidjela svjetlo dana. Istanbulski derviši bili su na nekoliko skupnih izložbi i natječaja.