U ponedjeljak poslijepodne umro je veliki umjetnik Mihajlo Arsovski (rođen 9. srpnja 1937.). Umro je kako je i živio, daleko od svjetala pozornice kojoj je pripadao, zato što se bavio i kazalištem, i u njemu je ostvario jedan od značajnih dijelova svog dizajnerskog i oblikovateljskog opusa. Za svoje okruženje odabrao je samoću i privatnost.
Ars, kako je inzistirao da ga zovem, bio je poseban čovjek: običan, prisan i drag. I nadasve mudar. A sreo sam ga prije desetak godina. Još je dolazio u svoj atelje iznad bivšeg kina Kalnik, kod posljednjeg okretišta tramvaja na Črnomercu: sve manje je radio u njemu. Troškovi ateljea predstavljali su teret za njegovu penziju; zapravo, opraštao se s njim.
Pokucao sam umjetniku na vrata s novinarskom molbom za intervjuom, ali ubrzo sam shvatio da od toga neće biti ništa. Za novine Ars nije razgovarao, ali protiv novinara nije imao ništa. I samo zato naš slučajni susret, koji se, poslije košarice, trebao pretvoriti u oproštaj, bio je početak jednog druženja.
“Total-dizajn”
Poslije su urednici tražili da intervjuiram Arsovskog, pa sam to morao barem pokušati, no pokazalo se ono što sam predviđao. Mi smo mogli razgovarati, ali intervjua neće biti. Jednom je sa mnom došao mladi fotograf Vjekoslav, no Ars je odbio fotografiranje. Zapravo, vidio sam, dopustio je “sesiju” starom znancu Peri Kvesiću koji je njegov portret objavio na svom Bablfotografu. Snimljen je na Britancu, gdje smo se obično nalazili, zato što je nedaleko stanovao.
Svaki razgovor s Arsom donosio je neko otkriće, neku činjenicu za koju nisam mogao znati. Od balavca se nije moglo tražiti, dakako, da zna kako je, u Zagrebu koncem 60-ih i početkom 70-ih odrastao u “total-dizajnu” Arsovskog.
Kad bi u Gumzejevom butiku, u prolazu Neboder kupovao jeans-odijelo, onda je zurio u Arsove ornamente i čudna slova. (Modnog kreatora i dizajnera spojila je Vera Horvat-Pintarić.) Kada je iz dvorišta Studentskog centra ulazio u Teatar Itd., opet se nalazio u srcu njegovog viđenja svijeta - od interijera pred “vječnim” bircom, plakata, do karte, sve to bilo je Arsovo. I unutrašnjost aerodroma Pleso bila je njegovo djelo.
To je umjetniku bilo irelevantno, a sredina je bila, uglavnom, nijema na vlastito vizualno okruženje. Sjećam se da me “lupilo” kada mi je Ars u jednom od naših razgovora objasnio da nikada nije bio na filmskom festivalu u Puli. Zašto? Bio je jedan od najvećih “plakatera” bivše, i najljepše; dizajnirao je i čudesne plakate za kongrese.
Jedan od njegovih zapamćenih plakata bio je za film Dušana Makavejeva “Ljubavni slučaj ili tragedija PTT službenice” (1966). Pritom, treba dodati da je isto tako radio plakate i za neke sasvim obične filmove, koji su se nalazili na repertoaru Kinematografa, za obične vesterne; od toga je živio.
Radio je Ars dizajn novina, knjiga i ploča. I opet, nisam znao da su mi dva najdraža proizvoda iz 1969. Arsova djela. To su međašnja long-play ploča Arsena Dedića “Čovjek kao ja” i zbirka pjesama Josipa Severa “Diktator”. Moju intimu i intimu mnogih gimnazijalaca i studenata oblikovao je upravo Arsovski, a mi to, većinom, nismo ni znali.
Ono najljepše i ujedno najsamosvojnije što je omladinski kolektiv tada imao stizalo je iz radionice Arsovskog. Baš zato izabrao sam bezazleni povod da bih se ponovo našao i popričao s Arsom. Dizajnirao je, prije nekoliko godina, koncem 2014., monografiju Zlatka Boureka.
Bio je tada “samo” djed, koji je vodio dvogodišnju unučicu u vrtić. “To je bio samo rutinski posao (za mene), ništa više. Bourek je fantastičan čovjek”, rekao mi je u “našem” kafiću na Britancu. Zapravo, začudio se mom pozivu. Za njega je to zgoda da se progovori o Boureku, ali ne o Arsovskom.
Dječak iz izloga
“Svi koje sam poštivao, i sve što sam poštivao to je nestalo, zaboravljeno je”, rekao je Ars tog četvrtka dok su u Modernoj vršili posljednje pripreme za otvorenje Bourekove izložbe, na koje se spremao. “To još ništa ne znači, pa čak niti to da ste se prevarili”, pomislio sam. I to mi se učinilo usudom hrvatskog umjetnika.
Svaki analitičar opusa Arsovskog naglašava ulogu fotografije u njegovoj kreaciji plakata, novina, naslovnica ploča itd. A to je, praktično, njegova obiteljska tradicija. Naime, umjetnikov djed i otac imali su fotografsku radnju u Skoplju, još prije Drugog svjetskog rata. A djed je fotografirao “samo po suncu”. Poslije rata doselio se u Zagreb, na poziv prijatelja Miladinova, oca TV-pionira Angela, i otvorio vlastiti fotostudio Elektrofot.
Izlog ovog studija ukrašavala je fotografija kratko-podšišanog dječaka od deset godina, koji je na ramenu držao - violinu. To je mali Ars. Tata je možda zamišljao da će postati violinist. Prevario se, stvarnost je bila drugačija.
Ars, dizajner koji je zavrijedio mjesto u vodećim pregledima svjetskog dizajna, nije bio pravolinijski odlikaš. Maturirao je na IV. zagrebačkoj gimnaziji, potom je “malo” studirao povijest umjetnosti, pa “malo” arhitekturu. Za njega je, možda bio važniji potez slikara Otona Glihe, koji ga je pozvao da radi s njim na muralu za SIV (Savezno izvršno vijeće, vlada), u Beogradu 1960., kao “mladi asistent”. Ostalo je, otrcano ali istinito: povijest.
Tijelo slova
Ars je bio i ostao zagonetka, kao i njegova umjetnost. Bio je samozatajni, tihi umjetnik čija je umjetnost surovo bučna i jednostavna, bez obzira da li njome ispisuje ime Shakespearea ili Lončarića. Od nekih njegovih izjava memorirao sam ovu: “Svako slovo imalo je svoje tijelo mimo oblika.” Rekao je ovo jednom davno iznad bivšeg Kalnika. Do danas se pitam kakvo bi to bilo slovo, to jest njegovo tijelo. Odgovor svatko mora naći samostalno.
Tek u njemu naslutio sam Arsovu slobodu.
Ustali smo od stola na terasi Britanskog trga i krenuli dalje, svojim putem. Bok Ars, doviknuo sam za njim. Njega je čekala nedavno preminula supruga, kolegica iz HND-a i prevoditeljica Vesna Arsovski.