Ne kao arhitektica, već kao klijentica, Phyllis Lambert dala je velik doprinos našem području. Bez nje, bez njezina angažmana, neboder Seagram u New Yorku, jedno od rijetkih arhitektonskih ostvarenja 20. stoljeća koje su savršenstvo na zemlji, ne bi se dogodio. Arhitekti stvaraju arhitekturu, Phyllis Lambert stvarala je arhitekte.
Tim je riječima kontroverzni Rem Koolhaas obrazložio dodjelu Zlatnog lava za životno djelo Venecijanskog bijenala arhitekture investitorici, a ne arhitektima, što se dogodilo prvi put u povijesti. Koolhaas je, naime, na čelu ovogodišnjeg bijenala, a jedino što se od njega moglo očekivati, jest niz neočekivanih odluka. Za sada nije razočarao, tome ide u prilog i ova nagrada za životno djelo, koja će 87-godišnjoj Phyllis Lambert biti uručena na dan otvaranja Bijenala, 7. lipnja.
O svom sudjelovanju u izgradnji kultnog njujorškog nebodera Phyllis Lambert prošle je godine izdala i knjigu “Građevina Seagram” (Yale University Press). Nema mnogo zanimljivih ličnosti, investitora, koji se mogu povezati s prijelomnim trenucima u povijesti arhitekture, pa je knjiga izazvala i velik interes.
Pismo ocu
U knjizi je, među ostalim dokumentima, objavljeno i pismo koje je poslala svojem ocu Samuelu Bronfmanu, bogatom tajkunu iz Kanade koji se bavio prodajom žestokih pića; u pismu zahtijeva da odabere boljeg arhitekta za neboder koji će graditi u New Yorku, na Park Avenue. Naime, nakon što je vidjela nacrte koje je njezin otac naručio, kako se kasnije prisjećala u knjizi, zgrozila se. Ocu je napisala: “Tiha elegancija, harmonija, poniznost, ono je što čini ljepotu, a ne nametljivost.” Zahtijevala je da ponovno razmisli o svojem odbabiru.
U tom joj je trenutku bilo dvadeset sedam godina, donedavno je živjela je u Parizu i studirala kiparstvo. Bila je udana za francuskog bankara, Barona Jeana Lamberta, iz bankarske plemićke obitelji Rothschild. “Bio je to pogrešan brak, no došao je u pravom trenutku, bilo je vrijeme da prekinem spone sa svojom obitelji”, prisjećala se kasnije. Naime, brak se nakon samo tri godine raspao, no unatoč tome odlučila je zadržati prezime prvog muža cijeli život.
Nakon što se iz Pariza vratila u New York i ugledala nacrte za veliki neboder koji bi trebao simbolizirati obiteljsko carstvo pića, Seagram, ostala je u šoku. No, otac joj je, unatoč preklinjanju, na početku prepustio samo odabir boje mramora, na što ona mu odgovara: “U tom slučaju nećeš imati kćer”.
Nakon toga, pristao je.
Svaki dan na gradilištu
I tako je odigrala jednu od ključnih uloga u trijumfu modernističke arhitekture u Americi 50-ih godina, u gradnji nebodera koji će promijeniti lice New Yorka, ali i svijeta, jer će mnoge kasnije građevine imitirati upravo ovaj projekt. “Moj je život započeo strastvenom involviranošću u stvaranje građevine iznimne kvalitete; građevine čija je filozofija da pomaže preoblikovati društvo”, rekla je.
Nakon očeva pristanka, krenula je u intervjuiranje arhitekata, prošli su kroz njezin stan i Eero Saarinen, I. M. Pei, i Frank Lloyd Wright, i Le Corbusier. Naposlijetku se odlučila za njemačkog arhitekta Ludwiga Mies van der Rohea. Van der Rohe je iz Europe stigao u Ameriku 1939., nakon kraha Bauhausa na kojemu je predavao, i uoči rata. Već se bio smjestio u Chicagu i pronašao nekoliko investitora; sa svima je imao blizak odnos, s jednom klijenticom, doktoricom Edith Farnsworth, kojoj gradi kuću, navodno i više od toga. Nebodere je počeo crtati još 20-ih godina, bili su njegova tiha patnja, a počeo ih je graditi 40-ih, u Americi. Phyllis je bila oduševljena neboderima 860 Lake Shore Drive koje je Mies napravio u Chicagu. U New Yorku, zajedno s njom, otišao je korak dalje.
Phyllis Lambert posjetila je Miesa u njegovom domu u Chicagu, odmah je znala da je to - to. “Mies je bio dubok i šarmantan. Mogao se osjetiti njegov integritet, odmah se vidjela njegova veličina”, oduševila se, iako je istog arhitekta njegov štićenik Philip Johnson (zajedno su radili neboder Seagram), doživio posve drugačije; kao čovjeka koji neprestano “uzdiše i prigovara”.
Kako je bila na čelu projekta, Phyllis je svaki dani posjećivala gradilište: “Imala sam namjeru vratiti se u Pariz, no ostala sam u New Yorku jer sam bila uvjerena da, ako jedina osoba kojoj je uistinu stalo do građevine ode, Mies neće napraviti Seagram. Bila sam mlada, nedostajalo mi je samopouzdanja, no znala sam otprilike što treba; zašto gledati u prošlost, kad možete gledati u budućnost?”, sjećala se. Uz njezinu svesrdnu podršku, arhitekt je 1958. ostvario što je naumio.
Građanka Lambert
“Najviše me zanimao utjecaj koji će građevina imati na život u gradu. Prije ovog nebodera, građevine su počinjale doslovce na pločniku, no Mies je malo povukao neboder, kako bi ispred stvorio otvoreni prostor za druženje stanovnika, prolaznika”, zapisala je.
Ideja je kasnije kopirana diljem svijeta, i promijenila je lice mnogih gradova. Kao kao i Miesovi stakleni neboderi, posve minimalistički, bez ikakvih suvišnih ukrasa ili, kako ih je arhitekt sam zvao, arhitektura kože i kostiju.
“Miesov je neboder veza između dva New Yorka, onog iz 1950. i onog iz dvijetisućitih”, smatra ova patrona, po kojoj je, inače, i snimljen film “Građanka Lambert”. Mies i ona ostali su prijatelji, i zahvaljujući njoj, kasnije je radio i u Torontu.
Phyllis Lambert rođena je 24. siječnja 1927., odrasla je u Montrealu, a kako je bila dijete poznatog tajkuna, kasnije se prisjećala kako su svi buljili u nju kada bi išla, primjerice, u sinagogu ili na satove jahanja. Plašili su ju očev snažan temperament i eksplozivnost.
No, iako je bila uporna poput oca, nikad nije dobila šansu da naslijedi carstvo žestokih pića: “Bilo je jasno da je kocka podijeljena između dječaka, moje braće Edgara i Charlesa”, prisjeća se u knjizi. Ona se stoga, nakon studija kiparstva, odlučila na studij arhitekture, učila je i kod Miesa, u Chicagu. Carstvo je naslijedio stariji sin Edgar, pa njegov sin Edgar jr. I dok se Phyllis školovala u Chicagu kod Miesa, i usvajala krilaticu “manje je više”, njezina su braća prolazila mnoge skandale, često su bili na stranicama tabloida; lažne otmice, preljubi... Osim toga, nakon niza loših investicija, među ostalima i u filmsku industriju (u pogrešne filmove), kompanija Seagram prodana je u dijelove. Otac možda i nije imao povjerenja u nju, no sinovi su propali, a Lambert je ostala ona koja je napravila spomenik kompaniji. Danas se u ovom neboderu, Njujorčani to dobro znaju, nalazi jedan od najskupljih restorana u New Yorku, no građevinu svi i dalje zovu Seagram.
Uloga Philipa Johnsona
Phyllis se u međuvremenu specijalizirala za restauraciju hotela, žestoka je aktivistica koja se borila za stare građevine, prije svega u Montrealu. Danas, u Kanadi, živi sama, susjedi je često viđaju u mehaničarskom odijelu, koje najčešće nosi, i kratko pošišane kose. Prostor za stan preuredila je u nekadašnjoj tvornici sušenog voća. Tamo vodi i Kanadski centar za arhitekturu. Taj je centar osnovan 1979., a u obrazloženju dodjele Zlatnog lava spomenuo ga je i Koolhaas. Smatra se da nema premca u svijetu u tome kako se ona u ovom centru odnosi prema arhitekturi, pa ju nazivaju Ivanom Orleanskom arhitekture. U životu je, dakle, do sada, bila arhitektica, patrona, fotografkinja, spisateljica, direktorica muzeja, kustosica, sad i dobitnica Zlatnog lava.
Arhitekt Philip Johnson, koji je s Miesom radio na neboderu Seagram, opisao ju je sljedećim riječima: “Ona je žena nevjerojatne energije, fantastične odlučnosti, koja ide ponekad i do točke apsurda”. U početku je u knjizi željela ispraviti navode o Johnsonovoj ulozi u gradnji nebodera, jer je, kako piše W Magazine, smatrala da je on prenapuhao svoju ulogu. No, nakon istraživanja otkila je kako je njegov rad na interijeru bio gotovo pa presudan.
Sama je u knjizi definirala svoju ulogu patrone u ostvarenju “gotovo pa savršene građevine”, kako je rekla. Koolhaas je otišao korak dalje, on smatra da je građevina -sa-vršena. I ne bi je bilo bez Miesa i Johnsona, i bez - Phyllis.