Mikhail Lebedev fotograf je mlađe generacije iz Rusije koji trenutačno živi u Vijetnamu. Kako govori na početku našeg razgovora: "Protiv sam ovog rata u Ukrajini i sigurnije je za moju obitelj da smo u egzilu. Nije diplomirao fotografiju, a nakon diplome bavio se raznim zanimanjima, bio je inženjer, vozač taksija, radnik, činovnik, bartender. Posljednjih se godina bavi fotografijom, za što je dobio i mnoge nagrade. O tome kako je životni put utjecao na njega kao fotografa govori: "Po mom mišljenju, rad na različitim područjima omogućuje vam da vidite raznolikost ljudi i njihovih pogleda na život. Često ljudi žive u balonu, okruženi svojim rođacima, kolegama, prijateljima i misle da oni predstavljaju kako svijet funkcionira. Štoviše, svoj pogled na svijet smatraju jedinim ispravnim. Za dokumentarnog fotografa ovo je smrt. Ispričati snažnu priču, vidjeti veze među ljudima, razumjeti kako vaše društvo funkcionira zahtijeva široku perspektivu. Werner Herzog jednom je rekao: "Ne treba vam filmska škola da biste snimili film. Samo hodajte od Barcelone do Kijeva i onda možete lako snimiti vrijedan film." Ovo nije lijepa fraza, već metoda koju prakticira od mladosti. Samo imam drugačiji način, ali otprilike je isti. Bavim se fotografijom jer ju volim. Trudim se raditi samo ono što želim! Ako osjetim da sam se ohladio prema tome, postat ću netko novi".
Često je snimao Istočnu Europu, pročitala sam negdje da je rekao kako su dokumentarci o Istočnoj Europi često depresivni. Zašto je tako po njegovom mišljenju? "To je dobro pitanje, no nisam siguran da znam odgovor. No, ako pogledate projekte istočnoeuropskih fotografa, mnogi od njih povezani su sa sovjetskom prošlošću: deportacije, represije, gubitak nacionalnog identiteta, ekologija, prisilna urbanizacija, potiskivanje pojedinca. Mnogi društveni problemi imaju korijene u istom razdoblju. Osobno vjerujem da je socijalizam plemenit koncept i da bi društva trebala težiti pravednoj raspodjeli resursa. Ali u praksi se to pokazalo kao utopijska ideja, a njezina provedba usko je povezana s ugnjetavanjem. Osim toga, često se fokusiramo na negativna iskustva i probleme. Ispričati priču o veličini "čovjeka" mnogo je teže" govori.
Za svoj projekt North Undercover, s Ivanom Druzhininom osvojio je prvo mjesto u kategoriji Pejsaž, na rovinjskim Photodaysima. Projekt je najavljen na sljedeći način: Zamislite sebe kako lebdite iznad jednog od ruskih sela na dalekom sjeveru. Pogledajte dolje i pred vama će se razotkriti reklame: McDonald‘s, IKEA, Tide, Milka. Tko je ciljana publika? Zašto se obraćaju nebu, Bogu? Čovjek bi mogao pretpostaviti da se radi o nekoj vrsti kargo kulta. Međutim, pravi razlog ovakvog prizora leži u ljudskoj domišljatosti. Mještani kupuju rabljene reklamne panoe za kućne potrebe. Ovi panoi cijenjeni su zbog svoje izdržljivosti i otpornosti na vlagu. Predstavljaju zadivljujući primjer nenamjernog recikliranja.
Za stanovnika grada reklamni pano predstavlja vizualni element kapitalističkog društva, za stanovnika sela jeftin način da se popravi krov. Godine uzimaju svoj danak – slike polako blijede pod suncem i kišom. Konzumeristička i politička značenja nestaju s površine ovih panoa, koji sada u potpunosti preuzimaju funkciju krova. Početkom siječnja 2022. moji prijatelji, redatelj Dmitrij Vologdin i filmski producent Ivan Družinin, zajedno sa svojim obiteljima, proslavili su Novu godinu u zabačenom selu na obali Bijelog mora. Pozornost im je privukao stolnjak na svečanom stolu, odnosno ono što je korišteno umjesto njega. Naime, kandidat za zakonodavnu skupštinu regije Arkhangelsk pozorno ih je promatrao s reklamnog natpisa koji je prekrivao stol. Kako ne bi osramotio društvo svojim neskrivenim voajerstvom, povremeno su mu na lice stavljali salatu ili roštilj.
Kako je došlo do toga da reklamni banner postane stolnjak? Vlasnik unajmljene kuće im je objasnio. Ispostavilo se da mještani koriste rabljene transparente za kućne potrebe. Omiljeni su, dakle, zbog izdržljivosti, otpornosti na vlagu i pristupačnosti. Jedan standardni banner dimenzija tri puta šest metara košta od osam stotina do dvije tisuće rubalja, ovisno o debljini - to su četiri dugotrajna stolnjaka. Ili jedan novi krov. Posljednji način korištenja bannera pokazao se najpopularnijim među seljanima. Bez stručnog znanja krovopokrivača i posebnih troškova svatko bi skup zadatak mogao riješiti u nekoliko sati. Sve što je potrebno bilo je da se odvezete do najbližeg skladišta tvrtke za vanjsko oglašavanje. Kupcima je lakše ne platiti demontažu svog bannera i odreći se vlasništva nad njim, u tom slučaju banner ostaje u rukama oglašivača. Tako iskorišteni transparenti završavaju u skladištu tvrtke, gdje ih praktični Rusi već kupuju. Pri odabiru, estetski - slika igra manju ulogu, puno se više cijeni debljina i svježina bannera.
Vraćajući se u Sankt Peterburg, prijatelji su mi pričali o tome. Kao dokumentarist i antropolog amater uvijek se iskreno divim svjetovnoj snalažljivosti ruskog naroda. Ne znamo tko je prvi objesio odrezanu plastičnu bocu na lokot ili okitio dvorište starim automobilskim gumama. Jednom kad se rodi u nečijoj glavi, ideja na neobjašnjiv način postaje dostupna ljudima koji međusobno nisu ni u kakvom srodstvu" govori i nastavlja: "Krovovi su me fascinirali iz nekoliko razloga. Prvo me intrigira rađanje novih značenja pri premještanju reklamnih slika u njima neuobičajeno ruralno okruženje. Drugo, ideja ponovne upotrebe. Tkanina za transparente izrađena je od vinila ojačanog poliesterom ili poliesterskom mrežicom, koji su otrovni materijali koji zagađuju okoliš kada se recikliraju. U slučaju upcyclinga – ponovne uporabe u novu funkcionalnu namjenu, banner nije potrebno spaliti ili baciti na odlagalište, gdje će se razgrađivati sljedećih dvjesto, tristo godina. Ali najnevjerojatnije je da ovaj čin recikliranja proizvoda izvode obični ljudi, a ne umjetnici, dizajneri ili korporacije koje iskorištavaju popularni trend.
Kako bismo pronašli krovove napravljene od transparenta, jednostavno smo se automobilom vozili po regiji Arkhangelsk. Ponekad su nam prijatelji i poznanici predlagali mjesta na kojima su ih nekada vidjeli. Proputovali smo oko 1000 kilometara i obišli desetke sela".