Jovica je koreograf i plesač. Ima 36 godina i živi za ljubav, koju zapravo jako rijetko osjeća u odnosu s ljudima. Oni mu se puno češće obraćaju pogrdnim riječima i psuju mu mater cigansku. Branka i Dragan žive u izvanbračnoj zajednici. Oni se vole, ali ne mogu imati djecu. Drugi im zbog toga govore da su nesposobni. Milan se školovao za automehaničara, ali je školu napustio zbog jednog profesora. Ipak, želja i volja za obrazovanjem bila je jača od predrasuda pa je završio dva zanata, a danas je student Učiteljskog fakulteta.
Jovica, Branka i Dragan te Milan četvero su naših sugrađana romske nacionalnosti, koji su odlučili ispričati svoje životne priče i biti dio od njih 18 čije će se priče naći na izložbi “Priče Roma”. Riječ je o neobičnoj, po mnogočemu specifičnoj, ali nadasve edukativnoj i inspirativnoj izložbi koja je u ponedjeljak 29. travnja otvorena u Galeriji Kazamat Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku.
Bez pisane povijesti
Iza projekta stoje umjetnici i kreativci iz Fade Ina iz Zagreba te Romskog resursnog centra iz Darde. No, ova izložba je i uvod u još veći projekt, uvod u osnivanje Muzeja osobnih priča koji bi svoja vrata trebao otvoriti sljedeće jeseni kada u staroj osječkoj gradskoj jezgri Tvrđi završi 66 milijuna kuna vrijedna rekonstrukcija zapuštene austrougarske Stare pekare, koja će novcem iz fondova EU zasjati u novom ruhu te postati edukativni i informativni turistički centar mladih.
- Sve je počelo u veljači 2018. kada smo odlučili upoznati romsku zajednicu na netipičan način, a nakon što smo od prijatelja Jovice Radosavljevića iz Darde doznali kako oni kao zajednica nemaju nikakvu pisanu povijest. I tu smo se mi kao umjetnici i dokumentaristi zakačili za ideju da pokušamo uloviti neke zajedničke trenutke ljudi iz zajednice i da bi bila zanimljiva osobna povijest pojedinca postavljena u širi kontekst.
Htjeli smo pokazati da je mali predmet, mali trenutak jednako važan kao da imate nešto veliko i važno što možete izložiti u muzeju. Sama ideja jest apsurdna jer imate muzej i Rome, dakle jednu klasičnu ustanovu i ljude koji nemaju jasan identitet, ali upravo zbog te diskrepancije shvatili smo da je jako zanimljivo iščitati nečiji život i od toga učiniti umjetničku vrijednost, odnosno interpretirati ga kao umjetničko djelo - rekla je Martina Globočnik iz Fade Ina, koautorica koncepta izložbe.
Martina Globočnik, Željka Kovačević i Dražen Žerjav autori su izložbe koja se danas otvara
Njezina kolegica Željka Kovačević, također koautorica koncepta i producentica postava izložbe, dodala je kako im nije bio problem pridobiti pripadnike romske nacionalne manjine.
- Imali smo dobru startnu poziciju jer smo Jovica i ja prijatelji već sedam-osam godina i ja sam dosta vremena provodila u romskom naselju, što nam je puno značilo. Pozitivno je da nismo došli napamet nametnuti nešto što mislimo da njima treba, nego smo preispitali što je njihova potreba, a to je da bi voljeli imati zabilježen barem dio svoje povijesti, što dosad nisu imali - objasnila je Željka Kovačević.
Podskupine
Izložba “Priče Roma” donosi 18 osobnih priča Roma i Romkinja, većinom pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih u Slavoniji i Baranji. Premda međusobno različite, kao što se razlikuju osobnosti, iskustva i životi osoba koje ih pričaju, te priče okupljene u cjelinu pružaju direktan uvid u suvremeni život i probleme zajednice kojoj nositelji priča pripadaju.
- Pokušali smo obraditi njima važne teme. Nezaposlenost i siromaštvo, nepismenost, jako mali postotak visokoobrazovanih, mnogobrojne obitelji, jako rana udaja i ženidba, diskriminacija na svim razinama, nasilje u obitelji, alkoholizam i droge među mladima te okrenutost sitnom kriminalu koji ih obilježava cijeli život. Također i pitanje vjere jer su većina koje smo snimali pravoslavci pa su u vrijeme rata bili diskriminirani jer su Romi i jer su pravoslavci, iako su 80 posto ljudi u romskom naselju u Slavonskom Brodu bili hrvatski branitelji - istaknula je Martina Globočnik.
Više od 100 ljudi
Razgovarali su s više od 100 ljudi, od kojih su izdvojili njih 26 za web muzej te 18 za izložbu koja će biti otvorena u Osijeku do 9. svibnja, a potom i u Rijeci od 20. do 30. svibnja.
- Kada smo ušli u ovaj projekt, nismo imali ideju da će se to razviti u Muzej osobnih priča. To je došlo usputno jer nam se svidjela ideja da u Osijeku, gradu koji je multikulturalan i koji broji 22 nacionalne manjine, osnujemo Muzej osobnih priča koji može pričati priče svih tih manjina. To je naš sljedeći korak u partnerstvu s Gradom Osijekom, Nansen dijalog centrom iz Osijeka, Romskim resursnim centrom i Hrvatskim društvom kulturnog turizma iz Osijeka.
U Muzeju osobnih priča bit će ispričane priče 22 osječke nacionalne manjine. Romski postav bit će prvi, nakon njih vjerojatno će biti židovska nacionalna manjina i tako svake godine druga nacionalna manjina - pojasnila je Željka Kovačević planove za taj jedinstveni muzej.
Projekt je financiran iz Europskog socijalnog fonda preko natječaja Ministarstva kulture, a dio novca potrošen je i za kupnju audio i video opreme koja se koristila na radionicama za mlade pripadnike romske nacionalne manjine i koja će ostati Romskom resursnom centru u Dardi.
Osim naših sugovornika, ekipu čine redatelj Miroslav Sikavica, Morana Ikić Komljenović kao mentorica, dizajnerica Barbara Blasin, kustosica Kosjenka Laszlo Kremar, mentor Dražen Žerjav, pisac tekstova Srđan Sandić te Jasenko Rasol, Goran Markovanović i Vitomir Vela. Podrška projektu su i Damir Urban te njegova supruga Milica.
Branka Tomašević i Dragan Mitrović: “Pitaju nas zašto ulažemo u kuću kad nemamo nasljednika”
Mi smo Branka i Dragan, živimo u romskom naselju. Zajedno smo petnaest godina, u izvanbračnoj zajednici. Bili smo susjedi pa smo se pomalo upoznali. Okolišali smo pa smo se vratili natrag jedno drugom. Ja sam ganjao cure dok nju nisam upoznao. Slučajno sam je pitao bi li hodala sa mnom pa je nakon tjedan dana pristala. Htjeli bismo imati obitelj, pogotovo sada kad sam zaposlen.
On je, pak, bio dobra osoba, radio je, nije lutao, nije se bavio drogom. Htjeli bismo kupiti auto, urediti kuću izvana i iznutra. Ja bih htjela postati majka, to mi je najbitnije. Rekli su nam doktori da je to Božja volja i da je s nama sve u redu. Pokušat ćemo i s umjetnom oplodnjom. Kad uzmem djecu svoje braće i sestara, osjećam se malo lakše. Znam se pitati: Bože, što sam zgriješila?
Ljudi nam govore da smo nesposobni, nekad se sprdaju s nama. Na poslu me znaju zezati da kako bih tako nesposoban imao djecu. Znaju biti i vulgarni. Pitaju nas zašto toliko ulažemo u kuću kada nemamo nikoga da to naslijedi.
Foto: Jasenko Rasol
Jovica Radosavljević: “Kad plešem, tek tada sam to ja”
Ja sam Jovica, imam 36 godina. Koreograf sam, plesač sam, sin sam, brat sam, za neke sam i mama, a znali su me nazvati i pogrdnim riječima. Čim im okrenem leđa, psuju mi mater cigansku. Ipak, pozitivna sam osoba i vjerujem u Boga.
Živim za ljubav jer je to najveća pobjeda koju čovjek može imati u životu. Ljubav i mladost su okupili ovu folklornu skupinu koju imam jer, naime, romski folklor ne postoji. Danas je puno lakše biti Rom jer neromi trebaju Rome. Biti Rom je jako teško i od samog rođenja te diskriminiraju. Naučiš se nositi s tim. Moja zajednica nije puno stvari iskusila i htio - ne htio, morao sam zasukati rukave.
Ranih 2000-ih nisu željeli Cigane u prostorima bivše srednje škole, danas je drugačije. Danas su shvatili da i mi želimo biti ravnopravni mještani općine Darda. Najvažniji događaj bio nam je, moram priznati, nastup u Vatroslavu Lisinskom. Kad plešem i kad muzika svira, to su posebne emocije, tek tada sam to ja.
Foto: Jasenko Rasol